Porudzbenica
Riječ
Dana |
Maja Raičević, direktorica Centra za ženska prava:
U Crnoj Gori se godišnje evidentira 50 selektivnih abortusa jer roditelji ne žele bebu ženskog pola.
|
Vic
Dana :) |
Mujo navršio sto godina i kuća mu se napuni novinarima, snimaju ga za televiziju i novine, pa ga upitaju:
- Stari, bolan, koja je tajna tvoje dugovječnosti?
Mujo se nakašlje:
- Paz’ ‘vamo... kad mi je nizak prit’sak, popijem crnoga vina... kad je visok, sunem rakijicu... kad se pre’ladim, pijem kuvane rak’je il’ vina, ako nemam apetita, udarim po bijelom vinu, a za bolje varenje uvijek pijem pivo...
Prekine ga jedan novinar:
- Pobogu, čovječe, piješ l’ ti vode ikad?
Mujo odmahne glavom:
- Bolan, tako bolestan još nisam bio!
Haso: „Mujo, znaš li da mrav može nositi teret 20 puta veći od njegove težine?”
Mujo: „A Fata se hvalila kad je sama nosila veš mašinu na treći sprat!”
|

|
|
|
|
Feljton - datum: 2017-11-17
FILMSKO PREISPITIVANJENJ : BAKONJA FRA BRNE, FEDOR HANŽEKOVIĆ (2)
Reditelj obznanio kako će snimati
■ Scenario: Fedor Hanžeković, prema istoimenom romanu Sima Matavulja; Režija: Fedor Hanžeković; Fotografija: Oktavijan Miletić; Scenografija: Vladimir Tadej; Muzika: Boris Papandopulo; Montaža: Blaženka Jenčik; Uloge: Milan Ajvaz, Miša Mirković, Mira Stupica, Milena Vrsajkov Dapčević, Vasa Kosić, Josip Petričić, Dejan Dubajić, Karlo Bulić; Proizvodnja: Jadran film, 1951. godina
-Piše: Dr Radoslav T. Stanišić,filmski i TV reditelj
Kao što je bio običaj, on je neke od tih svojih stavova provjeravao u dokumentarnim filmovima. Mogli su neki od njih da budu i hvaljeni, da imaju određenu aktuelnost i vjerodostojnost dokumenta, ali su ipak bili preuski da bi zadržali i uspokojili Hanžekovićeva stvaralačka htijenja. Istovremeno je vršio i pripreme za snimanje svog prvog igranog filma „Bakonja fra Brne”. Realizacija ovoga filma bila je vrlo komplikovana i zato mu je „Jadran film” posvetio cijelu godinu. Snimanje film je povjereno reditelju Fedoru Hanžekoviću. U to vrijeme već su snimljena dva filma po literarnim djelima. Prvi je bila „Sofka”, u režiji Radoša Novakovića a drugi „Crveni cvet” Gustava Gavrina. Prvi je dakle bio filmska verzija „Nečiste krvi” Bore Stankovića, a drugi ekranizacija romana Ota Bihalji-Merina.
O svojim željama i shvatanjima Hanžeković je vodio rasprave sa drugim umjetnicima, pisao javna pisma pojedinim istaknutim dramskim umjetnicima, želeći da ih zainteresuje za svoju ideju o ovoj ekranizaciji, davao intervjue i, na kraju, objavio u „Filmskoj reviji” nacrt i svoje rediteljske koncepcije. Javnost je tako bila neobično podrobno informisana i pripremljena za ono što je čeka na bioskopskom platnu. To je bio prvi i poslednji put da jedan reditelj tokom pedesetih godina na ovaj način priprema svoj film. Na sve to su imale, vjerovatno, upliva sve one duge i zamorne rasprave o tome kakav treba da bude novi jugoslovenski film, kakav odnos valja zauzeti prema literarnoj baštini, svjetskom filmu i našem sopstvenom iskustvu.
U vrijeme kada je Hanžeković maštao o „Bakonji fra Brnu”, kod naše bioskopske publike bili su veoma popularni američki, engleski i francuski biografski filmovi, uopšte djela u kojiima su se psihološki opisivale snažne ličnosti i otkrivalo unutrašnje bogatstvo njihovih karaktera. Zato se i Hanžeković našao u dilemi: da li slijediti puteve Vajlera, Hjustona, Ejzenštejna i drugih majstora filma, ili aktuelizovati na naš osobeni način ovaj popularni školski roman? Opredijelio se za suzdržani realizam kako mu jezik opisivanja i kazivanja ne bi bio posebno provokativan i nametljiv. U izvjesnom smislu, to je prećutno značilo da se ono što je naša kritika označavala kao građanski realizam može transformisati u neki novi oblik željenog i savremenijeg pa i aktuelnijeg realizma. To se osjećalo u mnogim pojedinostima, ali je na kraju u filmu ostalo malo ustupaka onim našim pseudosocijalnim egzaltacijama. Naime, priča „Bakonja fra Brne” govori o životu u samostanu početkom dvadesetog vijeka, o specifičnim uslovima koji formiraju likove, pa tako i lik mladića kojega porodična tradicija obavezuje da se zaredi. No mladi Bakonja ne ostaje običan fratar, nego postaje gvardijan, a sve dobrobiti koje iz toga izvlači do kraja mijenjaju njegovu prirodu. Tako je sluga Stipan ispao suviše napredan i svjestan u svom suprotstavljanju bahatosti i sebičnosti pojedinih fratara. U Matavuljevom tekstu se više opisuje put mladog Ive, neobičnog Kušmeljevog sina, iz čuvene porodice Jerković, koja je obližnjem manastiru dala na desetine uglednih i cijenjenih fratara. Ovaj dvanaestogodišnji mladić trebalo je da krene istim tim utabanim putem za svojim stricem Fra Brnom, da se suoči sa iskušenjima manastirskog života, spase sirotinje i bijede, ali nikad da ne izgubi privrženost rodnom kraju i svom selu Zvrljevlju i da sačuva svoju čistu seosku dušu. Matavulj je malo idealizovao njegovu prirodu naglašavajući da je ipak ta sveta loza Jerkovića nešto čime se seljaci ponose i zbog čega bi i sami željeli da njihova djeca krenu istim putem.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen. Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
|
Karikatura DAN-a
Pogledaj sve karikature >>>
|