Da li i vas neki ljudi, slučajni susreti, boja, ili predmeti, vrate u neka daleka i draga mjesta, sjećanja ili podsjete na situacije, vremena, koja su iza vas, a vama tako draga i bezbrižna? Često razmišljam kako su nam ta lijepa vremena, bila ujedno i najsrećna, kada smo se samo smijali i najveći nam problem bio pad na ispitu i to što nema stola u omiljenom lokalu. Bože kad se sjetim, koliko smo se mi samo družili, pjevali i okupljali, koliko je sve bilo životnije i ljepše nego danas. Pričam kćerki, kako je super dolazak nove tehnologije, ali i kako je mnogo dobro kad nemaš mobilni, i niko te ne cima kad odeš sa društvom, imali smo jako povjerenje, slogu i svi smo vodili brigu jedni o drugima. Cvalo je drugarstvo - ljubav i ništa nije bilo „on line" sve je bilo uživo, oči u oči. Danas je sve nekako hladnije i izopačeno, sve se da uslikati, snimiti, potrošimo vrijeme hvatajući kadrove, dok nam važni momenti izmiču. Nema neke iskrenosti, sve je vajber ova ili ona grupa, ajmo skrin šot, moderno ogovaranje, sve se snima, preslušava. Nema neke dežurne pričalice koja sve zna i sve je zanima, nema dežurnog foraša, paničara, nema onih koji su „glas razuma“, danas je sve pobrkano. Danas su oni najhrabriji kukavice, oni tihi jurišaju na vjetrenjače. Novo doba i pojava društvenih mreža, dovela je do toga da svi imamo pravo glasa, da svi znamo šta je najbolje za drugoga, da se lijepo pretvaramo, pametni ili lijepi. Ali nastaje problem kad se nađemo oči u oči, jer tu nestaje i šarm i ljepota, duhovitost i elokvencija. Ostajemo to što jesmo, pa ko što ponese. Imali smo bolje fore, ljepša udvaranja, nije bilo ovoliko boleštine među ljudima. Mislim na izopačenosti u odnosima, bilo da je to odnos roditelji – djeca, prijatelji, društvo, znao se nekakav red. Sjećam se, moja majka je znala samo svojim zelenim očima da me pogleda i ja sam odmah znala šta me sleduje i koliko sam pretjerala. Danas djeca rano ulaze u rasprave, debate molim vas sa očevima, majkama. Za mene „neću, ne znam i ne mogu“ nije postojalo u mom skromnom rečniku. Danas su majke partner u lošim radnjama svojih kćerki, očevi drugari se nabacuju djevojčicama, bake ostavljaju deke nakon tridesetak godina braka, jer „zašto bi u današnje vrijeme neko trpio nečije gluposti“. Ne kažem da je sve prije bilo i idealno, ali nekako mi se čini čistije. Zdravije. Djeca su bila djeca, mladi mladi, a odrasli ljudi - ljudi od povjereja, iskustva, pameti. Danas sa šesnaest godina znaju mnogo više, informacije su dostupne na sve strane, sve je transparentno. I mene to pomalo plaši. Trudim se da u naš dom sačuvam taj „dobri duh starog vremena“ ali mislim da polako gubim bitku, jer postajem „smarač ili smorica“, jer mnoge se danas stvari komentaršu drugačije, a i djeca su zrelija. Uzdam se u dobru genetiku ovih mojih, te da će ih znanje i razum služiti da donose prave odluke i klone se loših ljudi. U susret smo praznicima. Nekada sam im se baš radovala. Danas kapiram da je ženi čak i teže, jer kući je, treba spremiti kolač, lijep ručak, da se oboja barem tridesetak jaja, djeca vole da „pomažu“ i eto opet pune ruke posla. I ono čuveno "jesi li odmorila malo?“. Lijepo je što se porodica okuplja, pa još i ako se ima što na trpezu, onda je pravi ugođaj. Sem ića i pića treba misliti i na duh, koji nas ispunjava, širiti pozitivnu energiju, voljeti bližnjega svog, pa makar to bio i komšija. Uposlite ukućane neka farbaju jaja, nek se raduju i vesele. Ja ću i komšinice da uključim, kad ja mogu da iftarim, e možemo vala i jaja da farbamo zajedno. Ljepota je u toj sreći koja se tog trenutka dešava. Bisa vam želi srećne Vaskršnje praznije i da ih u zdravlju dočekate i provedete okruženi ljudima koje volite. Ljubim vas.

​

---