U poslednje vrijeme, hvatam sebe kako stalno kritikujem ljude i pričam o nekim suludim stvarima. Nisam tome kriva jer je toga toliko da prosto ne mogu a da ne primijetim. Ljudi su toliko postali nemarni da ih više nikakva kritika ni osuda ne dotiče. Skoro doživim takvo razočarenje, u jednu poznanicu, da mi se neka muka skupila u grudima i da sam jedva disala. Sram koju sam zbog nje osjećala ne može se opisati, a bila sam spremna, što ljudi kažu „ruku u oganj za nju da stavim“, ipak hvala joj što me je naučila da sam još uvijek naivna i da vjerujem da su ljudi dobri. Danas idem i vidim čovjeka, lagano mu pade maska iz ruke, na sred ulice, on se osvrnu i produži. Samo sam mu prišla i rekla „Gospodine, mislim da vam je nešto ispalo”. Hladno me pogledao i pokupio smeće koje je ostavio za sobom. I dok mašemo zastavama, ovim i onim, busamo se u prsa junačka, volimo zemlju pjesmama i statusima na fejsbuku, ovamo je prljamo i trujemo, zagađujemo i uništavamo. Dok god ne propuštamo trudnce u redovima, dok vičemo na šalterske radnike, dok god ne poštujemo pravila, ne možemo ići u korak sa vremenom i napredovanjem. Cijenim ljude koji su oduvijek cijenili neke prave i iskonske vrijednosti. Koji poštuju tradiciju, tuđe ne žele na svoje ne daju. Mali je broj onih koji još uvijek svoja vrata šire prijateljima, stavljajući na trpezu sve najljepše, želeći da ugoste i dočekaju. Skoro sam imala priliku da posjetim dom moje drugarice Sanele. Zvala je nas osam na iftar, tradicionalno, da budemo gosti njenog doma i porodice. I čim pređete prag takve kuće, energija koja vas zapljusne kaže vam „dobro mi došli prijatelji i hvala vam što ste tu“. Prepuna trpeza svega, melem za dušu, i oči, napunila je svaki kutak našeg bića. I emotivno i tjelesno. A onda domaćin započne pjesmu sa sve raširenim rukama u znak dobrodošlice. I nije važno da li je na stolu izobilje ili su samo čuvene iftarke i hurme, dok je u srcu bogatstvo to je ono što život čini ispunjenim. Ljubav koja treba da nas spaja u svim našim različitostima. Kod nekoga na iftar, a kod nekoga na krsnu slavu. Jer nije važno da li se krstimo, klanjamo ili kako se već molimo, važno je da smo unutar sebe čisti, svoji, neisprljani lošim mislima, djelima. Uzalud post i odricanja od hrane i pića, ako se nisi odrekao zla, taštine, mržnje. I dok moja Saneka pjeva „ašik mahalu“ i ja pjevam i na sav glas i u duši, srećna što je imam za svog prijatelja. I ne treba mi ni hram ni džamija ni sinagoga, ja moje svetinje nosim u srcu, a svoju molitvu molim gdje god mi na um padne i za sve koje volim, jer nije važno dal je neko moja Sanela, Marija, Amar ili Marko. Bitno je da su ljudi, a da su moji prijatelji. Nadam se da u pravilnom duhu vaspitavam moju djecu i da će im jedine podjele biti na onu čuvenu „čovjek i nečovjek“. Sjutra je novi dan. Svaki treba da započnemo zahvalnicom. Čim otvorimo oči i udahnemo prvi zrak da kažemo „hvala na još jednoj prilici i biću dobar čovjek, žena, majka, sestra, komšija, danas uradiću nešto da bi se neko drugi osjećao lijepo. Nahranite psa, mačku. Kupiti nekome ko nema hranu, podijelite zalogaj sa komšijom. Iftarite zajedno, sevap je, pozovite na krsnu slavu, pa neće ni ova korona dovijeka. Neka nam ona ne bude opravdanje za sve loše što radimo. Ona je treabalo da nas opameti, da nas zbliži. Jeste „maska-ruke-distanca” ali i „pomoć, humanost, podrška”. Budite mi dobri, pjevajte, družite se, volite...samo ljubav kad dijelite ona se uvećava. Ovo sam vam rekla barem tri stotine puta.

---