Stihove Andrije Radulovića objavljuju vodeći časopisi u Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji, Grčkoj, Turskoj, Rumuniji, ali i u Velikoj Britaniji... Sve je to život jednog autora, čija književna avantura čini se svuda bolje tretirana, nego u njegovoj zemlji, ocijenio je pjesnik u intervjuu za „Dan”. Povod razgovora je nova knjiga poezije neobičnog naslova „General i lasta”, koju je nedavno objavio.
– Pjesnik svoju zemlju proslavlja koliko zna i može, kao što to čine svi umjetnici koji su iskoračili preko sopstvenog praga... Sjećam se kad je Nina Kartaševa u svojoj emisiji iz kulture na ruskoj televiziji, koja inače ima višemilonsku gledanost, odabrala moju poeziju da predstavi i sasvim spontano poeziju Sava Lekića – kaže Radulović.
Ovih dana aktuelna je tema u vezi sa statusom istaknutih kulturnih stvaraoca?
– U mnogim državama postoji taj oblik posebnog uvažavanja umjetnika, samo što ni u jednoj državi osim naše, nije se „tako gledalo” da bi se dobilo to značajno zvanje i priznanje za visoke umjetničke domete i ostvarene stvaralačke rezultate. Po prirodi stvari, trebalo bi da su prvenstveno bitne strukovne nagrade, zastupljenost u prestižnim časopisima, antologijama, izborima, enciklopedijama, ukupni doprinos kulturi i uvaženost u zemljama uticajnih kultura, a ne podobnost koja je često bila presudna. Zato na tom spisku nema naših najboljih pisaca. Naravno da sam uvijek na strani umjetnika i njihovih prava, ali je neko dobro rekao da ako ribu pustite u posudu sa vodom nemojte misliti da ste joj dali slobodu. Mnogo toga treba izmijeniti po ugledu na vodeće demokratske zemlje Evrope, pošto težimo evropskim vrijednostima.
Grčka pjesnikinja i poznata kritičarka piše o Vašoj poeziji, da Vaši najupečatljiviji stihovi nastaju iz tog dječjeg pogleda na svijet.
– Divio sam se maslačku, gledao mrave, ptice koje grade gnijezda visoko u vrhu topola, hvatao gladiša za rep, jurio leptire, bumbare, odlazio sa bratom na rijeku da bacimo košiće za ribu, imao svog ježa Miška, mačka Kornelija, otučena koljena i snove... Ko ubije lastu smatralo se da će mu umrijeti neko najdraži u kući... I zaista, kako kaže Sartr, istinska domovina pjesnika je djetinjstvo.
Smatrate li da naše ustanove kulture, prije svega biblioteke treba da otvore svoje dveri za stvaraoce koji se potucaju od nemila do nedraga boreći se za svoje mjesto pod suncem?
– Poznata je priča o Borhesu i biblioteci, i o mnogim drugim svjetskim piscima i autoritetima koji su radili u bibliotekama. Grupa pisaca na čelu sa jednim Goranom Petrovićem, koji su radili i rade u Biblioteci grada Kraljeva upisali su ovaj kraljevski grad na kulturnu mapu regiona kao prestižnu kulturnu adresu... Svud u svijetu pisci rade u bibliotekama, što nažalost nije slučaj u Crnoj Gori! Kralj Nikola je recimo mnogo bolje razumio stvari, pa je u Crnu Goru dozivao Lazu Kostića, Jovana Jovanovića Zmaja, Sima Matavulja, stipendirao Tina Ujevića, a i Đura Jakšić je imao ideju da se seli na Cetinje gdje je u jednom trenutku izlazilo nekoliko listova i časopisa koji su slavili duh i ćirilicu... Stepen demokratije mjeri se u jednom društvu kakav je odnos vlasti prema umjetnicima, prije svega prema piscima. Čak je i Staljin svojeručno napisao na dosijeu Pasternaka „ne dirajte ovog građanina neba”! Prošla vlast je dozvolila sebi da zabrani ulazak u Crnu Goru Matiji Bećkoviću, koji je jedan od živih simbola Crne Gore, a prije toga da sruši kuću UKCG, zaboravljajući da je književnost duhovno zračenje jednog naroda po kome se zna vaše mjesto u civilizaciji Tako se Grčka poznaje po Homeru, Rusija po Puškinu, Engleska po Servantesu, Italija po Danteu, a Crna Gora po Njegošu! A.Ć.

---

Pod Njegoševim nebom nikom nije tijesno
Očekujete li da će se stvari promijeniti nabolje, s obzirom na to da je došlo do promjena na političkoj sceni?
–Treba povratiti vrednosni sistem jer je on trideset godina satiran. Prije svega mora doći do moralne obnove društva, jer čovjek bez morala ne vrijedi ni pola lule duvana nigdje na svijetu, a književnost upravo tu ima veliku ulogu, da uspravlja čovjeka pod Suncem, kao što ima i vjera naša hrišćanska...
Naš narod je pokazao kroz litije da želi da živi iskreno, časno, slobodno i izjasnio se za istinske vrijednosti pod Njegoševim nebom, gdje ni jednom čovjeku ne smije biti tijesno. Snovidni dnevnik
– Mnogi se čude da još sastavljam pjesme i da mi je to gotovo najvažniji posao. Zapravo, vodim neki snovidni dnevnik, kako je to lijepo primijetio Veroljub Vukašinović, odgovarajući i umnožavajući pitanja pjesmama koje sve više liče na bajke... Hrabrili su me prijatelji da izdržim na tom putu „posutom antičkim trnjem” i svakojakim iskušenjima. Među njima istakao bih Miodraga Ćupića, Dragomira Brajkovića, Gojka Đoga, Iliju Lakušića i mog kuma Radovana Bojovića, koji je po struci advokat, a po životu i razumijevanju literature pjesnik. Umnožile se i knjige, tako da je ovo dvanaesta po redu i rodoslovu, ovaj put sa znakom Udruženja književnika Crne Gore - Kaže Radulović