Povodom smrti prvog čovjeka koji je kročio na Mjesec oglasile su se mnoge poznate ličnosti, koje su istakle značaj i ulogu čovjeka koji je obilježio jedno novo, kosmičko doba putovanja ka drugim nebeskim tijelima. Armstrong je karijeru u NASA počeo 1955, da bi nakon leta na Mjesec jedno vrijeme radio kao stručnjak za aeronautiku u birou NASA za napredna istraživanja i tehnologiju. Ubrzo je napustio agenciju, postavši profesor mašinstva na Univezitetu u Sinsinatiju, gdje je poslednjih godina živio sa suprugom Kerol. Po Armstrongu je nazvan jedan krater na Mjesecu, koji se nalazi 48 kilometara od mjesta slijetanja modula Igl.

Misija Apolo je, inače, bila završna etapa u jednom viševjekovnom čovjekovom nastojanju da se otisne u dubine vasione i neposredno ispita i prouči prilike koje tamo vladaju. Još su stari narodi, kroz mnogobrojna predanja i veoma slikovite i maštovite mitove, iskazivali neugasivu čovjekovu želju da se otisne sa Zemlje i posjeti druga nebeska tijela. Međutim, tek je primjena raketne tehnike omogućila ostvarenje tog vjekovnog čovjekovog sna. Prvi maštoviti letovi, iskazani u davnim fantastičnim pričama, koristili su razne neobične postupke, kako bi se neustrašivi putnici sa Zemlje otisnuli u daleka kosmička prostranstva. U staro vrijeme se, naravno, nijesu znali zakoni fizike niti je nauka bila dovoljno svjesna i razvijena da se naslute ostvarljivi tehnički i tehnološki postupci, koji bi obezbijedili čovjekovo odvajanje od matične Zemlje. Tek je Njutnovo proučavanje prirode, iskazano u otkriću i formulaciji osnovnih mehaničkih zakona, pravila i principa, omogućilo spoznaju prirodnih mogućnosti da se konstruišu pogodne naprave sposobne da se njima čovjek otisne sa Zemljine površine i putuje kroz kosmički prostor.

Njutn je svojim trećim zakonom (principom) poznatim pod imenom Zakon akcije i reakcije pokazao da svaka sila (akcija) djelovanjem izaziva protivdejstvo (reakciju), koje ima istu jačinu (intenzitet) i pravac, ali suprotan smjer. Taj princip je predstavljao jedinu pravilnu i moguću primjenu prirodnih zakona koji obezbjeđuju kretanje nekog vještačkog tijela kroz (bezvazdušni) kosmički prostor. Stoga je trebalo napraviti letjelicu koja će iskoristiti taj Njutnov zakon u obliku rakete. To je posebna letjelica koja u sebi nosi pogodno gorivo (čvrsto ili tečno), čijim se sagorijevanjem i izbacivanjem izduvnih gasova stvara potisak, koji tjera raketu (na osnovu principa reakcije) u suprotnom smjeru. Međutim, prva korišćenja i primjene raketa su počela, ne u skladu sa Njutnovim principom i nastojanjem da se naprave pogodne letjelice za savlađivanje Zemljine teže, već su služile kao sredstvo za uveseljavanje i pojačavanje efekata raznih velikih svečanosti i proslava. Osim toga, rakete su se pokazale kao veoma efikasno oružje u pojedinim ratnim sukobima (koji su, tokom istorije, uvijek imali primat u odnosu na mirnodopsku primjenu raznih oruđa i sredstava).

Prvu prakičnu raketu koja je imala za pogon tečno gorivo, napravio je američki profesor fizike i konstrukor Robert Godard (1882–1945). Ovaj naučnik i inženjer je još sredinom treće decenije 20. vijeka (tačnije, 1926. god.), napravio raketu dugačku oko tri metra koja je kao pogon koristila tečno gorivo, smješu kiseonika i benzina, i uspješno je lansirao, pri čemu je dostigla brzinu od 100 km/č i uspjela da se vine u visinu od oko 2,5 kilometara. U Njemačkoj je poslije Prvog svjeskog rata postojalo veliko interesovanje za postizanje što većih visina, koje je inspirisalo grupu entuzijasta zaljubljenih u raketnu tehniku i let u vasionu. Ova grupa je odlučila da osnuje prvo Društvo za putovanje u svemir, i ono je posebno aktivno djelovalo tridesetih godina (20. vijeka).

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---