Razvoj i usavršavanje raketne tehnike, odmah poslije Drugog svjetskog rata, konačno su omogućili postepenu realizaciju čovjekovog sve daljeg prodora u kosmički prostor. Moćne rakete, prevashodno namijenjene vojnim potrebema, kao interkontinetalni teledirigovani projektili, počele su da se koriste i za postizanje sve većih visina. Najprije su to bili vertikalni ili parabolični letovi koji su dostizali i nekoliko stotina kilometara u visinu, a potom i da ulaze u Zemljinu orbitu. To je bio čovjekov konačni trijumf nad gravitacijom i početak savremene kosmičke ere. Velike i sve moćnije rakete su posjedovale dvije najveće vojne sile – SAD i SSSR, što im je omogućavalo i da ih koriste kao letilice za upućivanje izvan Zemljine atmosfere. U Americi su još krajem četrdesetih godina 20. vijeka rakete Redston, kao pobljšane (kombinovane) verzije ranijih V2, dostizale velike visine i pokazale mogućnost korišćenja takvih projektila za ispitivanje okolnog vasionskog prostora. Tako je, na primjer, ta nova američka verzija dostigla 1949. godine visinu od 383. kilometra, a lansirana je iz Vajt Sandsua u Novom Meksiku.

Razvoj raketne tehnike u tadašnjem SSSR-u je bio pod izrazitim velom tajne. I dok je u SAD svaki korak na tom polju bio u žiži javnosti, o čemu se mnogo pisalo i govorilo, u SSSR-u je čitav razvojni projekat bio strogo čuvana vojna tajna. Ipak, na velikim svečanim paradama, priređivanim u čast Oktobarske revolucije na Crvenom trgu u Moskvi, mogli su se vidjeti ogromni teledirigovani projektili koji su imali zadatak da nose bojeve glave sa konvencionalnim i atomskim punjenjem. Na tim javnim manifestacijama se posebno moglo zapaziti da se tu radi o projektilima sa oznakom R-7. Razvoj tog moćnog oružja je bio pod rukovodstvom istaknutog sovjetskog (ukrajinskog) raketnog stručnjaka, inženjera Sergeja Koroljova (1907 -1966), o kome se, međutim, u to vrijeme u širim krugovima nije mnogo toga znalo. I dok se u SAD o Verneru fon Braunu dobro znalo sve što on radi, kao i njegova prošlost, podaci o Koroljovu su tek kasnije objelodanjeni. On je, inače, još 1933. godine radio na razvoju mlaznih motora, ali i na ispitivanju i usavršavanju raketne tehnike. Krajem Drugog svjetskog rata Sovjeti su već imali moćno oružje poznato pod popularnim imenom Kaćuša.

Kada je sovjetska Crvena armija osvojila njemačka postrojenja za proizvodnju raketa V2, kao i čitav zatečeni arsenal i sve što je bilo potrebno za pravljenje nove vrste oružja, ubrzo je SSSR nastavio rad na tom polju. Trebalo je, naravno, najprije osvojiti novu tehnologiju i tehniku i krenuti u proizvodnju koja je zahtijevala velika sredstva, specijalne kadrove i posebne mjere zaštite i tajnosti. To je naročito došlo do izražaja kada su se, nakon uspješnog završetka Drugog svjetskog rata, pobjednice našle na suprotnim ideološkim pozicijama. Stvaraju se vojni blokovi – Varšavski ugovor i NATO pakt, u okviru kojih raketna tehnika zauzima veoma značajno mjesto. Ipak, brzo se uvidjelo da se tim moćnim letilicama mogu dostizati velike visine i da se zatim u njima mogu slati razni instrumenti u kosmos radi boljeg i detaljnijeg upoznavanja našeg najbližeg kosmičkog okruženja. Dalji cilj je bio da se konačno u vasionu upute i misije sa ljudskom posadom koje će postepeno osvajati sve dalja područja kosmičkog prostora.

Međunarodna geofizička godina 1957. koja se prenijela i na 1958. (kada je na Suncu bio maksimum njegove jedanestogodišnje periode fizičke aktivnosti) bila je izvanredno pogodna prilika da se počnu koristiti rakete za iznošenje naučnih instrumeneta i opreme za kosmička istraživanja. To je bilo potrebno uraditi kako bi se obavila mjerenja izvan Zemljinog vazdušnog omotača, koji najvećim dijelom apsorbuje kosmička zračenja.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---