Piše: Budo Simonović
Hroničari filma, koji ovih dana podsjećaju na stogodišnjicu rođenja i dvadesetogodišnjicu smrti slavnog amričkog glumca Roberta Mičama, ne propuštaju da napomenu da je on „najslavniji Crnogorac sedme umjetnosti”, iznova tako oživljavajući stare priče da ova legenda Holivuda vodi porijeklo sa ovih strana, da mu je otac rodom iz Banjana.
Ne nude pri tom nikakve konkretne i nove dokaze, a Mičama opisuju kao „kršnog, sirovog i pravičnog”, da je u karakteru i moralu do kraja života, sve do iznenadne smrti u osamdesetoj godini, 1997, ostao „buntovni mladić”, „arogantan i sarkastičan”, čovjek koji „nikada nije prestao da govori istinu i kritikuje amričku politiku i kapitalizam kao sistem”, da je bio i ostao velika filmska zvijezda koju je lansirao Holivid, no zvijezda koja nikad nije prestala da kritikuje tu moćnu „filmsku fabriku”, koja je s prezirom govorila o njoj i nikad se nije povinovala niti prihvatila njene kanone.
Upravo u tom Mičamovom vrletnom karakteru i ćudljivoj naravi, tvrdoglavosti i nepokoru, mnogi i traže njegove brđanske, crnogorske gene. U Banjanima, u Đurđevom Dolu, atar sela Smrduša na tromeđi sadašnjih mjesnih zajednica Trubjela, Vilusi i Velimlje, međutim, živi šezdesetogišnji Dragiša Mićunović, koji već decenijama, od prvog pomena da je Robert Mičam možda porijeklom sa tih strana, uporno traga, slaže kockice i nastoji da dokaže da je legendarni glumac zaista odatle, njegov brat, sin njegovog najstarijeg strica Gavrila Gaja Mićunovića.
Koščati bistroum, koji je punih 26 godina, kao rukovalac na građevinskim mašinama prolamao klance i nedohode i pravio puteve u besputima, otvarao vidike u nevidima, pošto je i njegovo građevinsko preduzeće „Crna Gora” iz Nikšića, kao i tolika druga u vremenima tobožnjih neophodnih i „revolucionarnih” tranzicija i privatizacija otišlo na doboš i u propast, prije dvanaest godina se sa suprugom Stanojkom vratio u rodni kraj, otvorio rodnu kuću u Đurđevom Dolu i zakovinao buljuk od pedesetak ovaca, krdo od deset krava i solidan uljanik – košnice, vele, ne valja brojiti...
Od tada, osim što je postao ugledni i imućni domaćin i sav se posvetio knjizi – pročitao je djela više od 170 pisaca, domaćih i stranih, nekih, poput Njegoša, Andrića, Getea, Dostojvskog, Dučića... i cjelokupna djela – naučio je da se služi i snalazi i na internetu. Tako je, u početku i uz pomoć prijatelja, onih koji su u tome bili vještiji od njega, krenuo da odgoneta i tu veliku tajnu, zagonetku koju je još daleke 1962. godine u grob ponio njegov stric Gajo.
Sjutra: U SVIJET KAO
„SLIJEPI PUTNIK”?
Smrduša
Po legendi, pa i po nekim zapisima, ovdje u Banjanima je nekad neko presreo nekakvu osvajačku i zulumćarsku vojsku, rastjerao je i potukao po ovim kamenitim grabinama. To se, po tim izvorima, navodno dogodilo na mjestu zvanom Borak, gdje je danas drevno mjesno groblje u Smrduši sa brojnim stećcima i nekropolama, a vezuje se najviše za humskog vojvodu Vlatka Vukovića Kosaču, koji je, kao što je poznato, 1388. godine, godinu uoči Kosovske bitke, kod Bileće potukao moćnu tursku ordiju. Kako je bilo ljeto i kako nije imao ko da zakopa leševe koji su ostali na bojištu, ubrzo je počeo da se širi nesnosan smrad, dotle da se zadugo nije moglo proći karavanskim drumom koji je ovuda vodio od Nikšića ka Bileći i Trebinju i dalje ka Dubrovniku i Mostaru na jednoj i Sarajevu na drugoj strani. Tako je, smatra se, ovo selo tada dobilo i do danas zadržalo ime Smrduša.