-Život dirigenta je kao i kod drugih profesija, kao, recimo, kod doktora: dom – posao, posao – dom. Kad ima više posla, onda si manje kući i obratno, kaže harizmatični dirigent Vahan Mordirosijan iz Jerevana, ali koji živi u Parizu jer je glavni dirigent Kanskog simfonijskog orkestra. U rodnoj zemlji je umjetnički rukovodilac Jermenskog nacionalnog kamernog orkestra. Sarađuje i sa Ruskim filharmonijskim orkestrom kao pozvani dirigent, kao što je bio i u Kotoru, gdje je nastupio na otvaranju Don Brankovih dana muzike dirigujući združenim Festivalskim orkestrom KotorArta i Gradskom muzikom Kotor. Prihvatio je poziv da učestvuje na KotorArtu, zahvaljujući poznanstvu sa Ratimirom Martinovićem, sa kojim se upoznao kao član žirija na međunarodnom takmičenju pijanista u Italiji.
U razgovoru za „Dan” kaže da bi sa velikim zadovoljstvom došao ponovo u Crnu Goru, ukoliko ga pozovu, ali će svakako, kada budu naišli neki dani bez koncerata, doputovati ovdje na odmor. Poslije Kotora otputovao u Jerevan, odatle za Njemačku, zatim u Švajcarsku, pa u Pariz na nekoliko dana i odatle za Japan, Ameriku, Njujork. Za dobrog dirigenta uvijek ima posla.
Njegov nastup u Kotoru posebno je pozdravila pijanistkinja Seda Vukašinović, Jermenka koja već niz godina uspješno prenosi svoje znanje mladima u Crnoj Gori i postavlja nove kriterijume u pijanističkom izvođaštvu, afirmišući i jermenske kompozitore. Ona je na svom maternjem jeziku razmijenila utiske sa Mordirosijanom i pomogla novinarki „Dana” u komunikaciji sa maestrom.
Članovi Orkestra su pohvalili njegovu pozitivnu energiju, kojom ih je motivisao da daju svojih sto odsto.
– Moj posao je da budem pozitivan, da pomažem, jer od mog dirigovanja i odnosa sa svakim od članova, zavisi i koliko će dobro zvučati cijeli orkestar. Orkestar je jako dobar, sa muzičarima treba raditi kako bi se kod njih razvio osjećaj zajedništva. Oni uče od mene, ja učim od njih, naravno i oni imaju neke dobre ideje, kaže dirigent. On se svuda osjeća kao kod kuće, bila to Francuska ili Jermenija, navikao je odavno da u jednoj zemlji ostaje ne više od jedne sedmice.
• Vi ste i pijanista i dirigent – u kojoj je mjeri to prednost i privilegija?
– To je uvijek privilegija – nemoguće je uvijek biti samo dirigent. Da biste pokazali kako treba da se svira, potrebno je da i sami umijete da svirate. To je veoma važno, zato što danas ima puno dirigenata koji sami ne umiju da sviraju, a kada savjetuju nešto muzičare, to nije pravilno, zato što to ne razumiju. Važno je znati kako razgovarati sa muzičarima, kako se oni osjećaju, kako čitaju note, kakve su te note ispred njih, to su parametri koje treba imati u vidu.
• Da li u svojim gostovanjima rado izvodite jermenske kompozitore?
– Kada je moguće – da, inače, na festivalu KotrArt je već bio gotov program i samo su mi predložili da dirigujem taj progtram, nisu me pitali šta ja hoću. Tako bude često – tamo gdje me pitaju šta ja hoću da dirigujem, na takvom koncertu, naravno mogu da promovišem jermensku muziku i kompozitore – od klasičnih kompozitora izdvajam Komitasa, Babađanjana, Hačaturijana, Mirzojana, oni su postali klasici jermenske muzike, a mnogo je savremenih mladih i starijih kompozitora, živućih u Jermeniji koji trenutno pišu značajnu muziku, kao što su Levon Čavušan, Vatše Šarafjan, Jervan Jerkanjan, Tigran Mansurjan, mnogi drugi.
• Da li se bavite pedagogijom?
– Predavao sam klavir tokom 15 godina u Parizu, onda sam prestao. Osjetio sam da to nije za mene, zato što mi nije interesantno. Ali, zanimljivo mi je da vodim master-klas, to je nešto drugačije nego biti profesor. Na master-klasu vidiš učenika jedan-dva puta, govoriš mu, daješ mu savjete i on odlazi. Kao profesor imaš obavezu da pratiš studenta sve vrijeme u kontinuitetu, a to je mnogo teško i odgovorno.
• Koliko je u svijetu umjetničke muzike danas prepoznatljiva „ruska škola”?
– Nemoguće je izdvojiti samo rusku školu, bez primjesa drugih uticaja. Ruska škola daje dobru bazu ako se kombinuje sa francuskom, engleskom, američkom školom, ali ako ostanete samo pri ruskoj školi i ne pođete da čujete predavače kakvi su bili Permuter, koji je proučavao i bavio se Ravelom, Pjer Sankan i drugi pripadnici francuske škole, ako to ne kombinijete, nećete biti kompletan muzičar. Da bi bio cijenjen muzičar moraš poznavati sve te škole i formirati svoju školu, to je vrlo važno i za pijaniste, i za dirigente i za violinistu, violončeloistu, za sve.
• Na koji način današnji umjetnici mogu da se probiju u „muzičkoj” konkurenciji?
– Ne mislim da u muzičkom svijetu postoji „konkurencija”. Za svakoga postoji mjesto i svako može da radi nešto. Nikoga ne smatram svojim konkurentom, zato što svako ima svoje dobre kvalitete, ima i svoje slabe strane, svako radi na svoj način. Ne mogu da uradim posao koji može da uradi drugi dirigent i drugi dirigent ne može da uradi ono što radim ja, svako ima svoje afinitete. Konkurencije nema.
M.D.Popović