Među knjigama koje poslednjih mjeseci plijene pažnju čitalaca na ovim prostorima je i roman Vanje Bulića ,,Viza za nebo”, koji je kao i prethodni objavila izdavačka kuća ,Laguna”. I u petom po redu Bulićevom romanu glavni junak je novinar Novak Ivanović. Ova književna avantura je počela „Simeonovim pečatom”, koji je imao dvadeset latiničnih i četiri ćirilična izdanja. Zatim su uslijedili romani „Jovanovo zaveštanje”, „Dosije Bogorodica”, „Teslina pošiljka” i „Viza za nebo”. Kada se pojavio prvi roman iz ovog serijala, Bulića su poredili sa Den Braunom, ali je to bio samo dobar marketiški potez. Kad je riječ o istorijskom dijelu u Bulićevim knjigama – posebno dijelovima vezanim za religiju, sve je vjerodostojno, bez poigravanja sa provjerenim činjenicama kako to čini Den Braun.
U Bulićevim romanima, čitalac prepoznaje stvarne događaje iz bliske prošlosti ili sadašnjosti, ukompomovane u izmišljenu trilersku priču. Ali, i ta trilerska priča počiva na stvarnim događajima, koji svakodnevno pune stranice crne hronike.
Gotovo sve Bulićeve knjige nastale su na osnovu priča koje je čuo u nekad kultnoj TV emisiji „Biseri”. A njegov najbolji roman „Oko otoka” (2009) u suštini je biografska knjiga dopunjena saznanjima o golootočkom stradanju drugih ljudi, a ne samo njegovog oca Dušana. Ova priča je kombinovana sa Bulićevim istraživanjima vezanim za djelovanje državne bezbjednosti i kontraobaveštajne službe. Dakle, opet svedočanstva iz stvarnog života, koja je teško izmisliti.
U romanu „Viza za nebo” na početku knjige jasno je da je riječ o obračunu među nekadašnjim saradnicima tajne policije, koji su svojevremeno, za račun države, ubijali pojedine političke emigrante.
Sa Vanjom Bulićem, književnikom, novinarom, publicistom, u predvečerje Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, gdje će po običaju na „Laguninom” štandu potpisivati svoje knjige, razgovaramo o romanima, koji mu poslednjih nekoliko godina donose veliki uspjeh svrstavajući ga u naše vrhunske romanopisce, o novinarstvu kojim se decenijama bavio i iz kojeg je iskoračio u književnost…
● Junak Vašeg poslednjeg, ali i nekoliko prethodnih romana, po zanimanju novinar, ucijenjen je i natjeran da svojim tekstovima zavarava prave tragove zločina. Kako bi se Bulić osjećao i ponašao u sličnoj situaciji?
– Devedesetih godinam, radeći u „Dugi”, bio sam u sličnim situacijama, ali o tome nije umjesno, čak ni moralno, pričati kad se zna da je jedna moja koleginica, Dada Vujasinović, ubijena zato što je tragala za istinom. Danas sam zahvalan mojoj supruzi Slađani što mi nikada nije prigovorila zbog „nelagodnosti” u koje smo moja porodica i ja zapadali zbog nekih mojih tekstova. Često mi nepoznati ljudi, koji su nekada čitali „Dugu”, kažu kako je ono što smo tada radili bila – hrabrost. Ali, biti hrabar je pitanje morala. Uprošćeno rečeno: ili se pošteno bavi svojim poslom ili odustani, pa radi nešto drugo.
● U Vašoj poslednjoj knjizi je potencinarna želja za osvetom. Kako to objašnjavate?
– Prije bi se moglo govoriti o spoznaji iznevjerenih ideala i velikoj ideološkoj zabludi i potom prevari. Osveta je poslednje čega bi razuman čovjek trebalo da se lati, što je i poruka ove knjige. Osveta je prečica do groblja i ne može ništa da promijeni i nadoknadi. Čitaoci vole junake osvetnike, ali oni po pravilu, završavaju tragično.
● Ima li vize za nebo ili je ono, ipak bez granica?
– Svakoga od nas čeka viza za nebo, ali ima onih koji žure da je što prije dobiju, prodajući dušu, trgujući sa đavolom koji se javlja u različitim oblicima. U mojoj knjizi on se udomio u djelovima tajne policije i djelovima vlasti. Zato se čitaoocima čini da je sve u knjizi „Viza za nebo” – vjerodostojno i prepisano iz života.
● U Vašim romanima glavni junak je novinar. Ima li Vas u njemu?
– Pošto više ne postoji, bar u pisanim medijima, pravo, istraživačko novinarstvo, a reportaža, kao uvod u literaturu, gotovo je protjerana iz novina, ja sam ih vratio u svojim romanima. Vratio sam i redakciju „Duge”, novine čiji su novinari devedesetih godina bili pravi heroji, pomalo detektivi. Dada Vujasinović, moja draga kioleginica, tada je ubijena zbog takvog shvatanja novinarstva. Moji junaci – Novak i Muška, su omaž novinarstvu koje je nestalo, tačnije – izgubilo bitku sa tabloidizacijom medija. Ima, naravno, časnih izuzetaka, ali više kao pojedinačnih činova hrabrih novinara, koji odolijevaju prije svega političkim pritiscima.
Koji svoj roman smatrate najboljim?
– To je roman „Oko otoka”, koji prati porodicu golootočana u drugoj i trećoj generaciji.
● Da li u toj knjizi ima i autobiografskih elemenata?
– Da. Dok je otac bio živ, o tome se malo pričalo, a da sam pomenuo pisanje sigirno bih naišao na veliki otpor. Godinama sam prikupljao građu i koncipirao roman, koji je drugačiji od svega što je pisano na tu temu. Opet sam napravio triler, ali politički. Pokušao sam da potpuno razobličim licemjerstvo jedne ideologije. Nisam slučajno stravio naslov „Oko otoka”, jer nam se Goli otok uvijek vraća u različitim varijantama.
● Zanimljivo je da ste kao književnik nakon inspiracije devedesetim godinama novo uporište potražili i pronašli u istorijskim temama. Da li je to bio svojevrstan bijeg? Da li je za Vas lakše da pišete o sadašnjosti ili pak o prošlosti, istorijskim temama i likovima?
– Naša prošlst je inspirativnija, jer smo živjeli na balkanskoj vjetrometini. Čitaoci me pitaju šta je istina, a šta fikcija u mojim romanima. Sve što je vezano za istoriju i religiju je apsolutno tačno, a drugo dio knjige, triler – dio je moje mašte. Kada se to dvoje ukomponuje, dobijete čitljivu i korisnu knjigu.
M. Milosavljević
Rađanje ideje
● Kako birate teme?
– Dok pišem jedan roman, već se rađa ideja za naredni. Kad sam pisao ,,Simeonov pečat” i kad sam došao do podatka da je Aleksandar Obrenović odužio dugove manastira i na poklon dobio „Miroslavljevo jevanđelje”, znao sam da će to biti tema narednog romana. Jer, na Hilandaru je postojala kletva da će zlo stići onoga ko iznese „Jevanđelje” sa Svete Gore. Uz „Miroslavljevo jevanđelje”, ili bar jednu njegovu ukradenu stranicu, ugasile su se tri dinastije: Obrenovići, Karađorđevići i Romanovi. A kad sam pisao ,,Jovanovo zaveštanje”, pa došao do podataka o Ostrogu u kojem su skrivane dvije najveće hrišćaanske relikvije, znao sam da je to tema narednog romana.
Da rehabilituju golootočane
● Šta mislite o rehabilitaciji golootočana i novčanoj nadoknadi o kojoj se govori u Srbiji?
– Sigurno neću tražiti rehabilitacuju oca. Ne zato što je ne želim, već zato što mislim da su pojedinačni zahtjevi nasedanje na licemejrnu igru države koja ništa ne preduzima da se razobliče oni koji su ljude slali na Goli otok i druge kazamate. Ako se protiv njih ništa ne preduzima, rehabilitacija onih drugih amnestira njihov zločin, jer se tako priča završava. Država mora da objavi u dnevnim novinama spiskove svih golootočana uz naznaku da su rehabilitovani. Pa neka se objave i oni drugi spiskovi. Ne tražim da neko sada ide u zatvor ili da zbog toga ispašta nečija porodica, ali istina mora da se zna. Ovako, jedni su vječni gubitnici, a drugi vječni profiteri.