Institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda izdala je ukaz kojim predlaže da se osnuje prihvatilište za beskućnike, za šta postoji posebna potreba, naročito tokom zimskih mjeseci. U ukazu kojeg potpisuje zamjenik ombudsmana Siniša Bjeković ističe se da „Crna Gora deklarisana kao socijalna država koja nastoji da štiti prava građana treba sa naročitom pažnjom da pristupa podršci i zbrinjavanju najugroženijih kategorija stanovništva formiranjem dostupne, održive socijalne politike i usluga socijalne zaštite koje to prate”.
– Osnivanjem prihvatilišta za odrasla i stara lica omogućila bi se usluga zbrinjavanja ovih građana kao prelaznog rješenja do trajnog rješenja stambenog pitanja ili u situacijama akutnog (privremenog) tipa beskućništva, za čim postoji potreba, naročito tokom zimskih mjeseci kada su rizik po zdravlje i bezbjednost najizraženiji – navodi se u ukazu.
Takvu preporuku Institucija zaštitnika je dala nakon što im se u januaru 2016. godine obratio beskućnik V.V. koji se žalio na Centar za socijalni rad Podgorica i Centar bezbjednosti Podgorica.
U pritužbi je naveo da je beskućnik i da je obolio, da živi od 64 eura materijalnog obezbjeđenja, da je više puta tražio jednokratnu pomoć, ali je odbijan i da nema sredstva za život, ljekove i plaćanje stana. Takođe je naveo da je nesposoban za rad, da ga policija stalno kontroliše na javnim mjestima i pretura po njegovim ličnim stvarima, a koje nema gdje nasigurno da ostavi.
Tokom ispitivanja navoda iz pritužbe, ombudsman je utvrdio da je policija legitimisala V.V. u više navrata, na različitim mjestima.
– Legitimisanje je vršeno jer im je lice izgledalo sumnjivo. Ključno je da su lice legitimisali različiti policijski službenici na terenu u okviru redovnih poslova zaštite javnog reda i mira kao i da ne postoje jasne indicije koje bi ukazivale na zloupotebu u vršenju policijskim poslova niti znakove torture. Učestalo legitimisanje ovog lica od strane istih službenika u datom kontekstu bi moglo imati drugačije tumačenje i ukazivalo na eventualnu zloupotrebu – navodi se u mišljenju ombudsmana.
Takođe je istaknuto da ne postoje navodi da je V.V. nehumano tretiran, već on u pritužbi ukazuje da su mu pretresi stvari i presretanje na različitim djelovima grada bezobzirni i neprimjereni, s obzirom na to da sve što ima nosi sa sobom, uključujući medicinsku dokumentaciju, jer nema gdje da ih ostavi.
– Stigmatizacija i predrasude ove kategorije lica od strane organa javnog reda i mira može da dovede do „kriminalizacije beskućnika” kojim bi se njihov boravak na javnom mjestu osuđivao i sankcionisao prenebregavajući činjenicu da su faktički u pitanju ugrožene kategorije građana kojima je društvo dužno da pomogne. S obzirom na to da je lice beskućnik i da je već samim statusom doveden u ranjivu poziciju, potrebno je da policijski službenici u vršenju svojih ovlašćenja čine to na način da ne povređuju njegov integritet, obrazlože prirodu njihove namjere prilikom činjenja ovih kontrola kako bi se umanjila mogućnost dovođenja lica u stanje nesigurnosti i ličnog nespokojstva, kao i da se u postupanju štiti integritet lica i poštuju prava građana – piše u mišljenju.
Nakon sprovedenog ispitnog postupka zaštitnik je konstatovao da je Centar za socijalni rad Podgorica postupao u skladu sa zakonskim ovlašćenjima i materijalnim mogućnostima u cilju pomoći V.V. i obavezao se da će u buduće pratiti njegovo stanje i potrebe.
– Centar u svom radu prepoznaje nedostatak ustanove za odrasla i stara lica (beskućnike) kao oblikom najadekvatnije zaštite za kategoriju lica kojoj pripada i V.V. – navodi se u mišljenju.
Nakon sprovedenog ispitnog postupka i utvrđenih činjenica, zaštitnik konstatuje da u postupanju organa na koji se pritužba građanina odnosi (Centar za socijalni rad Podgorica i Centar bezbjednosti Podgorica) nije zapažena direktna povreda prava u postupanju državnih službenika i njihovom odnosu prema podnosiocu pritužbe, ali da postoje propusti na sistemskom nivou zbrinjavanja i zaštite navedenog lica.
M.S.
Ranjive treba zbrinuti
Ombudsman konstatuje da iako u Crnoj Gori pravo na stan nije decidno definisano Ustavom, obaveza državnih institucija je da nastoje da stambeno obezbijede lica koja su trajno nesposobna za rad, a posebno grupe koje ovo pravo bez intervencije države ne bi mogle da ostvare.
– Prema Zakonu o socijalnom stanovanju, pravo na socijalno stanovanje mogu da ostvare fizička lica koja nemaju stan, odnosno drugi objekat za stanovanje stambeni objekat, odnosno lica čiji stambeni objekat nije odgovarajućeg standarda i koja iz prihoda koje ostvaruju ne mogu da obezbijede stambeni objekat. Ovakva nastojanja još pokazuju da ne postoji potreban broj socijalnih stanova niti sveobuhvatan program kojima bi se obuhvatile sve socio ugrožene kategorije građana. Stanovanje je jedna od osnovnih egzistencijalnih potreba ljudi, koja na različite načine utiče na sve nivoe egzistencije i bitna je polazna osnova evropskog socijalnog modela kome i mi kao društvo težimo i nastojimo da implementiramo – navodi se u mišljenju.