PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Petrović se nikada nije ženio i čitav svoj životni vijek, izuzev jednog relativno kraćeg vremena, proveo je u krugu svoje porodice, najprije je to bila njegova majka, djed i baba, njegova braća i sestra, a kasnije je živio u istoj porodičnoj kući sa svojom sestrom i njenim mužem, pravnikom Živojinom Perićem.
Petrović se ni tokom staračkih godina nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da svoje penzionerske dane provede u miru i neaktivnosti. Naprotiv, pored profesionalnog angažovanja na Filozofskom fakultetu, gdje je nastavio da drži nastavu i studentima predavao neke posebne, specijalističke kurseve, upotpunjujući i proširujući standardni program matematičkih studija, Petrović je nastavio da piše neke nove radove i da završava ranije započete, kako bi ih konačno objavio. Imao je namjeru da pojedine ranije publikovane radove poveže i objedini u veće cjeline, kao što su to radili mnogi autori koji su između dva svjetska rata objavljivali posebne zbornike i izabrane radove. U tom poslu mu je pomagao njegov najbolji učenik i saradnik Jovan Karamata. Petrović je planirao da svoja najvažnija djela, izdvojena iz stotine rasprava i na desetine većih radova, objedini u opus od 19 tomova. Međutim, novonastale ratne prilike su osujetile takav ambiciozan plan da publikuje zajedničko, cjelovito izdanje svoga višedecenijskog plodnog i raznovrsnog naučnog, stručnog i književnog rada.
Posebno je bio potresen prilikom mučkog, iznenadnog napada Njemačke na njegovu otadžbinu, 6. aprila 1941. godine. Kao veliki i nepokolebljivi patriota i dio rezervnog oficirskog kadra, bio je teško povrijeđen novonastalom ratnom situacijom. Mada je imao preko 70 godina, on se i dalje smatrao aktivnim visokim rezervnim oficirom, obaveznim da se uključi u ratna dejstva koja su nastala. Iako je mogao da se u međuvremenu preobuče u civilno odijelo, i tako jednostavno izbjegne zarobljavanje i depotraciju, kao što su mu savjetovali pojedini oficiri, imajući u vidu njegove staračke godine, on je hrabro ostao uz svoje drugove i sa njima podijelio dalju sudbinu.
Odveden je u Njemačku i u logoru u Nirnbergu počeo da provodi svoje zarobljeničke dane. Ali, stari i bolesni čovjek nije mogao tako jednostavno da podnosi surove i neljudske uslove života, pa je ubrzo jako oslabio i prijetila mu je fatalna životna završnica. Ipak, Petrović je u logoru stoički i dostojanstveno podnosio sve nedaće, tegobe i iskušenja koja su bila svakodnevica.
Vratio se u Beograd, ali vidno fizički propao i duhovno iznuren. Njegova sestra i zet su preduzeli odgovarajuće mjere kako bi Mihailu pomogli i omogućili da se unekoliko oporavi od svega onoga što je u pethodnom periodu preživio i pretrpio. Ipak, i pored svih napora, ovaj velikan je nastavio i dalje da propada u svakom pogledu. Petrovića je izuzetno teško boljela činjenica da je njegova otadžbina postala dio okupirane Evrope i da Srbijom vlada kvinslinški režim podređen neprijatelju. Nikako nije želio da ima bilo kakve veze sa zvaničnim vlastima i izdajničkim režimom. Zato se klonio javne djelatnosti i povukao u svoju sobu, kako bi nastavio rad na mnogobrojnim nedovršenim rukopisima. Ipak, njegova energija je splasnula, baš kao i motivacija. Rezigniran i nezadovoljam, obolio i fizički oronuo, više se nije želio sretati ni sa svojim starim i provjerenim prijateljima.
Mihailo Petrović je teško onemoćao počekom juna 1943. godine. Poslednji put se pojavio u javnost 14. februara 1943. godine, kada se u Sabornoj crkvi održao pomen genijalnom Nikoli Tesli. Tada je tom crkvenom činu prisustvovalo mnogo naroda, poštovalaca lika i djela velikog Ličanina, koji je umro na Božić 7. januara 1943. godine, u njujorškom hotelu Njujorkeru. U društvu Mihaila Petrovića, u Sabornoj crkvi su bili neki njegovi najintimniji prijatelji, među kojima izdvajamo Bogdana Gavrilovića i Miloša Trivunca.
„Ne tužeći se nikome i ne jadikujući, dočekao je Mika smrt i ugasio se kao dogorela svijeća 8. juna 1943. Umro je odmah poslije pola noći, tačno u 0 časova i 35 minuta.” Sjutradan su ribari, stari drugovi proslavljenog naučnika i najglasovitijeg alasa, na rukama prenijeli kovčeg sa njegovim posmatrnim ostacima do Saborne crkve. Od velikog čovjeka koji je otišao u besmtnost, prigodnim govorom oprostili su se Milutin Milanković i Nikola Popović.
Njegov rodni Beograd je smatrao za potrebnim da ime svoga slavnog i popularnog sugrađanina, učini trajno „prisutnim” u gradu između dviju velikih rijeka i time što mu je dodijeljena jedna ulica u najužem dijelu staroga dijela Beograda. Ulica Mike Alasa se nalazi na Dorćolu, u neposrednoj blizini Dunava, odnosno marine Dorćol, na opštini Stari grad. Pored toga, u užem dijelu Beograda, u Ulici gospodara Jovana (br. 22) nalazi se i osnovna škola, koja nosi naziv Mihailo Petrović Alas. Ime Mihaila Petrovića Alasa nosi i Deveta beogradska gimnazija.
Mihailo Petrović je konačno, preko pola vijeka poslije smrti (krajem 20. stoljeća), postao dostupan širokom krugu čitalaca i poštovalaca, svojim mnogobrojnim djelima povezanim u jednu cjelinu. Naime, Sabrana djela Mihaila Petrovića izašla su iz štampe u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva (Beograd, 1999), a obuhvataju 15 tomova.KRAJ