PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Još od vremena studija na Velikoj školi Petrović se interesovao za veze između matematike i drugih nauka, posebno mehanike, fizike i hemije. Zanimala ga je takođe i veza matematike i tehnike. U tom pogledu se mnogo interesovao za pitanja mogućnosti rješavanja određenih matematičkih problema pomoću odgovarajućih mehaničkih sredstava. Na njega je veliki uticaj izvršilo bavljenje njegovog profesora Ljubomira Klerića konstrukcijom pojedinih mehaničkih naprava, koje su omogućavale približno i brzo rješavanje izvjesnih matematičkih zadataka. Umjesto postepenog teorijskog rješavanja, korišćenjem analitičkog aparata, dolazilo se do dovoljno tačnih rezultata znatno jednostavnije i brže pomoću tehničkih uređaja. Grafički način prikazivanja rezultata je, razumljivo, bio približan, ali mnogo očigledniji i jednostavniji od uobičajenog analitičkog postupka dolaženja do numeričkog rješenja. Klerić je, inače, bio jedini profesor na Velikoj školi koji se tom problematikom bavio i koji je načinio nekoliko uspješnih inovacija oko usavršavanja ili pravljenja određenih mehaničkih uređaja, koji su zapravo predstavljali prve tipove najjednostavnijih računarskih mašina. Petrovića je to pitanje mnogo više zainteresovalo i podsticalo nego ostale studente. Kasnije je to područje postalo jedno od važnih oblasti njegovog originalnog konstuktorskog i pronalazačkog rada.
Matematičari su nastojali da naprave mehaničke naprave pomoću kojih bi se mogle obavljati i pojedine složenije matematičke operacije, kako bi unekoliko olakšali zamorno i tegobno aritmetičko računanje. Tako su se javile ideje o konstrukciji posebnih računarskih uređaja. Naravno, najlakše je bilo obavljati računsku operaciju sabiranja, ali se tražila mogućnost da se konstruišu pogodni mehanički uređaji, kako bi se izvršile i ostale elementarne računske operacije sa prirodnim brojevima.
Pored rada na usavršavanju mehaničkih računarskih mašina, kojima su obavljane aritmetičke računske operacije, pojedini matematičari i drugi naučnici i inženjeri su nastojali da prave razne uređaje, kojima su se mogli rješavati i neki drugi, složeniji zadaci. Tada su se obično pravili uređaji, koji su grafički prikazivali odgovarajuća rješenja. U vrijeme kada je Petrović bio student u Parizu, imao je priliku ne samo da se bolje upozna sa tom problematikom na časovima svoga profesora Keninga, već i da konstultuje odgovarajuću stručnu literaturu, kao i da oproba svoje inovatorske i konstruktivne sposobnosti. Brzo je uvidio da se objektivna veza između neprekidnog toka prirodnih pojava i njihovog matematičkog modelovanja, može iskoristiti za konstrukciju originalnih uređaja. Petrović je polazeći od matematičkih modela, odnosno odgovarajućih diferencijalnih jednačina, uspio da prikaže odgovarajuća rješenja na jedan zaista neobično ingeniozan način. U osnovi tog njegovog konstruktorskog rada, bilo je razvijanje specijalnih metoda kvalitativne analize. Kasnije je tu problematiku umnogome proširio i produbio, dajući joj čak filozofsku dimenziju tretiranja problema mehaničke interpretacije matematičkih relacija.
U osnovi Petrovićevog konstruktorskog i, uopšte, inovatorskog rada na polju usavršavanja računarskih mašina, bila je primjena neprekidnog toka izvjesnih hemijskih reakcija kao adekvatnog sredstva izražavanja odgovarajućeg matematičkog modela. Duboka analogija između tih dviju oblasti, teorije pojedinih diferencijalnih jednačina i hemijskog procesa, bila je temeljna podloga za pravljenje odgovarajućih dinamičkih mehaničkih uređaja. Trebalo je, zapravo, izmisliti (konstruisati) odgovarajući mehanički system, koji će predstavljati materijalizaciju apstraktnog teorijskog modela, datog u obliku odgovarajućeg tipa diferencijalne jednačine. Kasnije se bavio tom problematikom na mnogo širem, filozofskom planu, razmatrajući dublju vezu između realnih fenomena i njihove matematičke modelizacije i interpretacije. Zapravo, teorijski dio razmatranja tog pitanja predstavljao je jedno od glavnih područja njegove fenomenologije, oblasti u kojoj je izvanredno dubokoumno i kompleksno, razmatrao i analizirao mnogobrojne probleme i njihovu analošku ispreplijetanost i povezanost. Petrovićevo odlično poznavanje hemije i pronicljivo i oštroumno zapaženje njene duboke veze sa matematikom, posebno teorijom diferencijalnih jednačina, poslužilo mu je, dakle, kao najbolje sredstvo za pravljenje originalnih računarskih uređaja.
Petrović je izmislio računarsku mašinu nazvanu hidraulični integrator, uređaj koji, zapravo, predstavlja prvi računarski sistem za rješavanje pojedinih tipova diferencijalnih jednačina. Ovdje se radi o kontuiniranom procesu, koji se adekvatno može prikazati odgovarajućim hemijskim modelom. U osnovi tog procesa je bilo prikazivanje jedne specijalne obične linearne diferencijalne jednačine, koju je prvi proučavao italijanski matematičar Vićenco Rikati ( 1707–1775), po kome je dobila ime Rikatijeva diferencijalna jednačina. Tu se javlja kompleksna problematika povezivanja matematičkog modela sa mehaničkim elementima i hemijskim procesom. Bio je to veliki prilog matematičara Petrovića analognim računarskim uređajima, da bi se kasnije posebna pažnja poklanjala digitalnim sistemima, zahvaljujući naglom i rapidnom razvoju elektronike, oličene u dostignućima kompjuterske i telekomunikacione tehnike i tehnologije.
(NASTAVIĆE SE)