PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Život slavnog i svjetski priznatog matematičara Mihaila Petrovića u njegovom okruženju je tekao na više kolosijeka i nije, dakle, bio usmjeren i ograničan samo na uskostručni i naučni rad. On je, ipak, bio čovjek širokog interesovanja i uporedo radio na mnogim područjima. U Beogradu je, u širim krugovima, bio mnogo poznatiji kao vrstan i strastan ribolovac. Njegovo bavljenje ribolovstvom datira još od mladalačkog doba, od vremena kada je njegov djed Novica Lazarević odlučio da svoga unuka uputi na što češći boravak na obalama velikih rijeka i tako ojača njegovo zdravlje. Mudri i pronicljivi djeda Novica je uvidio da u porodici Petrovića, za koju je bila udata njegova kćerka jedinica Milica, vladala gotovo genetska sklonost prema tuberkulozi. Od te teške i tada neizlječive bolesti (u narodu poznata kao jeftika i sušica) rano je umro i njegov zet Nikodin Petrović, otac slavnog matematičara. Stoga je Novica nastojao da svoju unučad što više upućuje na boravak na svježem i zdravom vazduhu, a to se u Beogradu moglo na najbolji način ostvariti na obalama velikih rijeka Save i Dunava u čijoj blizini se nalazila njihova kuća. Naime, Mihailov rodni dom je bio smješten blizu Kalemegdana, na Savskoj padini, u neposrednoj blizini tadašnje Mitropolije, odnosno sadašnje Patrijaršije i Saborne crkve. U njoj je protojerej (prota) Novica bio paroh i u susjedstvu imao sopstvenu kuću, da bi se potom u njoj nastavio, pored Mihailovog, život njegove kćerke Milice i njene porodice.
Sa uzvišice na kojoj je Mihailo živio mogao je stalno da gleda na velike rijeke i ogroman vidik, koji se prostirao sve do dalekih vojvođanskih polja. U vrijeme njegovog djetinjstva Sava i Dunav su bile pogranične rijeke. U porodičnoj kući svoga djede Novice je najprije živio sa majkom i braćom, a kasnije sa svojom sestrom i njenim mužem (zetom), poznatim univerzitetskim profesorom i pravnikom Živojinom Perićem. Znatiželjni Mihailo je kao dječak silazio na obalu Save i tu posmatrao rad mnogobrojnih ribara, koji su se tu uvijek nalazili i obavljali mnogobrojne pripreme prije odlaska na ribolov po raznim mjestima duž velikih rijeka. Ribari su vrijedno radili svoj posao i bili gotovo u potpunosti vezani za ta mjesta u dosta uskom području oko rijeka. Nijesu se voljeli družiti sa ostalim stanovništvom tako da su oni, zapravo, predstavljali jedan poseban i specifičan sloj radnog naroda. Mihailo je rano upoznao i zavolio taj svijet, a i ribari su brzo uzvratili, prihvatili i zavoljeli tog malog i inteligentnog unuka izuzetno cijenjenog i naočitog prote Novice Lazarevića.
Naklonost i ljubav koju je od dječačkog doba imao prema ribarima i njihovom poslu su ga potpuno preokupirali i postali sastavni dio njegovog života. Dobro je upoznao te ljudi i njihovo zanimanje i sam postao jedan od najpoznatijih majstora tog zanata, što mu je donijelo i nadimak Mika Alas, po kome je postao mnogo poznatiji i popularniji od njegovog pravog imena i zanimanja.
Mikino dalje usavršavanje u ribarstvu je teklo uobičajenim putem kako bi na kraju mogao i samostalno, čak i profesionalno, da se bavi ovom vrstom djelatnosti. Sredinom 1895. godine, u vrijeme kada je već bio afirmisani i istaknuti mladi redovni profesor Filozofskog fakulteta Velike škole, Petrović uspješno polaže ispit za majstora ribolovstva. Možemo zamisliti situaciju da jedan uvaženi intelektualac, fakultetski profesor u Beogradu, polaže „običan” ispit za majstora ribolovstva, dok u isto vrijeme studenti matematike polažu najteže ispite iz najapstraktnijih oblasti kod svog nastavnika. Inače, ispit je Mika položio kod majstora-alasa i bivšeg ustabaše ribarskog esnafa Vlade Bogdanovića. Dobio je zvaničnu diplomu, koja se zvala majstorsko pismo, a koju je on veoma ljubomorno i pažljivo čuvao tokom čitavog života. On je, naime, dobijeno „pismo” u kome se naglašava da je i zvanično postao „ovlašćeni zanatlija”, uramio i okačio o zid svoje radne sobe. Ta diploma mu je bila mnogo draža od raznih drugih diploma, plaketa i priznanja dobijenih od najznačajnijih akademija i naučnih društava. Od te 1895. godine, Mihailo se počeo i profesionalno baviti ribarstvom, tako da su Sava i Dunav zapravo postale u neku ruku njegovo drugo „radno mjesto”, pored onog što ga je imao na Velikoj školi, a kasnije i Univerzitetu u Beogradu.
U vrijeme Petrovićeve mladosti, pri kraju 19. vijeka, posao alasa se veoma ozbiljno shvatao i njime su se profesionalno mogli, bar zvanično, baviti samo izučeni i osposobljeni ljudi. U okviru te „osposobljenosti” se nalazilo i navedeno „ribarsko pismo”, koje je garantovalo da je dotični ribolovac položio propisane ispite i da je prethodno prošao kroz sve faze „usavršavanja” u tom odgovornom i osjetljivom poslu. Kao što se vidi iz načina i uloženog vremena, kako je Mihailo Petrović stekao pravo da se bavi ribolovstvom i na profesionalnom planu, do tog stepena je trebalo da protekne više godina i da se mladi čovjek mora dobro upoznati sa mnogim praktičnim pitanjima tog zanata. Pored ulova, trebalo je naučiti i mnoge druge stvari, posebno vještinu spravljanja raznih jela od ribe. O Petrovićevom životu kao ribara i iskusnog poznavaoca kulinarske veštine spravljanja jela i specijaliteta od riba, postoji veliki broj zanimljivih priča, koje ga prikazuju i sa jednog mnogo drugačijeg i za širu čitalačku publiku prijemčivijeg stanovišta, nego kada se on portretiše kao veliki i cijenjeni naučnik, koji je bavio teškim i apstraktnim pitanjima iz egzaktnih nauka.
(NASTAVIĆE SE)