Priredio:Veselin Lazarević
Nastanak i porijeklo bratstva Jovović neodvojivi su od porijekla pivskog stanovništva uopšte. Otuda potreba da se, makar i na ograničenom prostoru, ponešto kaže o pivskom stanovništvu.
Sva dosadašnja istraživanja su pokazala da najveći broj starosjedilačkog pivskog stanovništva vodi porijeklo od Ruđa i Branila, potomaka Crnojevića. Izuzetno mali broj bratstva vodi porijeklo od nekadašnjih stanovnika Pive, koji su naseljavali Pivu prije Ruđa i Branila. U većini krajeva Crne Gore i Hercegovine ranije su živjeli pripadnici drugih naroda. Takav je slučaj i sa Pivom, o čemu svjedoče brojni spomenici (toponimi, tzv. grčka groblja i dr.). Oni su, nakon doseljavanja Slovena u ove krajeve, postupno potiskivani, a znatan broj njih se „utopio” u slovensko stanovništvo. Činjenica je, takođe, da se u toku poslednjih, oko, 200 godina uvećao broj stanovništva u Pivi, doseljavanjem iz drugih krajeva, pretežno iz Drobnjaka, Banjana, okoline Nikšića i Gacka. Naravno, bilo je i pomjeranja stanovništva iz Pive u suprotnom smjeru.
Zapravo, migracija stanovništva predstavlja kontuiniranu pojavu, koja je bivala manja ili masovnija u zavisnosti od istorijskih zbivanja na ovim prostorima. U pitanju su, dakle, prije svega, društveno-ekonomski i bezbjednosni faktori (...).
Prema jednoj od više verzija koju navodi O. Blagojević, Ruđo i Branilo su sinovi vojvode Lješa Ruraševića Crnojevića, koji je nesporno bio istorijska ličnost. Poslije njegove smrti, njegovi sinovi: Kojo, Ruđo i Branilo su naslijedili velike posjede. Ruđo je dobio dvorac na Sokocu (Lješanska nahija) i zemlje ispod njega sve da Veljega brda i katuna i pasišta po Lovćenu. Branilu je pripao grad pod Goricom, zemlja u Ćemovskom polju i katuni na Komovima i Prokletijama.
Kada su Turci ugrozili Zetu, Ruđo i Branilo su zatražili i dobili dozvolu da svoja ujaka herceg Stjepana da se nasele u Pivi. Došli su na Šćepan polje kod svoga rođaka, hercegovog sina Vojislava. Dobili su zamak na Gradini, više Stabana, pitomog i jednog od najstarijih pivskih naselja, kao i pravo da kupuju zemlju. Oni su bili bogati ljudi, pa su ubrzo pokupovali velike komplekse zemlje u Stabinama, Plužinama, Lisini i Kovačima. Takođe su kupili dosta ovaca, koza i druge stoke. Tako su se stalno naselili u Pivi.
Po drugoj verziji predanja, koju detaljnije opisuje Radivoje Tadić u monografiji „Tadići”, Ruđo i Branilo su se doselili iz Kotora, iz države Crnojevića. Najprije su se naselili u Gacku, kod grada Ključa, a kasnije se dio porodice doselio u Pivu, i nastanio u Magudima, dijelu Plužina. Obren Blagojević, takođe, pominje verziju da su se Ruđo i Branilo prvo nastanili u Magudama, jednom od najstarijih i najpitomijih pivskih naselja (...) Sa ovom verzijom dosta sličnosti, a u nekim djelovima i podudarnosti, ima treća verzija, koju navodi Novak Mandić Studo u obimnom, dvotomnom djelu „Zemlja zvana Gacko”. Ovaj autor, citirajući izvore, kaže: „Vlasi Branilovići se u dubrovačkim istorijskim izvorima pominju krajem 14. vijeka. Gojtan Branilović, Vlah (Goitan Branilouich, Vlahus) i njegov brat Borislav (Borislavius), kao i Bogoslav Desimirović, takođe Vlah, uzeli su u Dubrovniku 320 libri vune da prave gunjeve za „Martina de Georgija. Mandić, dalje navodi da su Branilovići osnovali istoimeno selo na sjeverozapadu oboda Malog Polja pod Bjelasicom, te da je rodonačelnik te porodice bez pomena u izvorima. On, takođe, tvrdi, da to selo i sada postoji.
Suštinska razlika između druge i treće verzije je u tome što se u ovoj poslednjoj ne pominje ime Ruđa, nego Gojtana Branilovića. Postoji razlika i u pogledu doseljavanja od nekih pedesetak godina u odnosu na verziju koju navodi dr Obren Blagojević. Primjetna je razlika i u pogledu mjesta doseljavanja. Mandić samo pominje istorijske, dubrovačke izvore, ali ne navodi iz koga mjesta su se doselili u Gacko braća Brailovići. Na osnovu izloženog, ipak ostaje nedoumica o tome da li se radi o istim ličnostima (...).
Najzad, postoji još jedna interesantna verzija o Branilovićima, koju navodi Andrija Kačić Miošić, u poznatom djelu „Razgovor ugodni naroda slovenskog”. On nabraja 126 vlastelinskih porodica iz Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Zete i Srbije. Za neke od njih daje više podataka, ali većinu njih kratko pominje. Tako se u vlastelinske porodice, pored ostalih, pominju Hrebeljanovići, Mrnjavčevići, Brankovići, pa i Branilovići, od Risna. Za potpunije sagledavanje činjenica izuzetan je značaj Fojničkog grbovnika iz 1340. godine, koga je opisao Stanislav Rubičić (...). u njemu su prikazani grbovi više od 60 vlastelinskih porodica, među kojima je i grb Branilovića. Ovaj podatak se bitno razlikuje od svih pomenutih verzija u odnosu na vremenski termin o pominjanju Branilovića. Ta razlika je oko sto godina.
(Nastaviće se)