Piše: Marko Kovačević
Matrica stalnog fragmentisanja opozicije uzela je u 2015 godini, može se slobodno reći, za stanje kakvo vlada u Crnoj Gori, apokaliptički zamah. Međutim to nije ono što je najgore.
Svjesni ograničenog ljudskog vijeka, ideolozi DPS-SDP, naslednici crvenih komesara sa ugrađenim čipom hrvatske kulturne politike dvadesetog vijeka, nisu više mogli da polažu nadu samo u Đukanovića, koji je njihovu političku ideologiju uzdigao na primarno mjesto u crnogorskom društvu. Strahom da bi sve palo u vodu odlaskom Đukanovića sa vlasti ili iz života uopšte, oni su krenuli u proces čiji je jedan od rezultata i poslednje fragmentisanje opozicije. I to sa željom da i u tom slučaju da dođe do promjene vlasti Đukanovića, njegova ideološka matrica podjela (posebno loša po srpski narod u Crnoj Gori, a time i vječiti kamen o vratu svih drugih u ovoj zemlji) i od njega uspostavljeni sistem vrijednosti, koji uslovno možemo nazvati Đukanovićev moral i etika, ostanu u svom nepatvorenom obliku i dalje aktuelni uz tendenciju daljeg razvitka i dodatnu afirmaciju. Iz ove želje 2012 godine iznjihana je Pozitivna Crna Gora. U narednom periodu, sukobima sa DPS, SDP je uspio da natjera i DF i SNP da naprave korak ka potpunom prihvatanju glavnih principa njihove ideologije. Preko sekularnog sveštenstva DF koalicija se pokušala napraviti partijom. Uopšteno, dat je zadatak da se u ideološkom, moralnom i etičkom smislu objedini crnogorska politička scena na ideologiji, moralu i etici uspostavljenoj od strane DPS-SDP koalicije. Krenulo se u nametanje i pounutrašnjenje svega toga kod svih političkih subjekata u opoziciji. Pošto je Pozitivna Crna Gora brzo otkrivena u tom svom naumu, njen zadatak činilo se da preuzima URA, a korak ka pounutrašnjenju sistema vrijednosti vladajućih struktura, koje nisu željeli da naprave DF i SNP, napravile su izdvojene frakcije tih subjekata Demos i Demokrate.
Zato ideja srpsko-crnogorskog pomirenja, međusobnog uvažavanja svih različitosti u Crnoj Gori, i rušenje Đukanovićevskog morala, što je preduslov da Crna Gora bude svih nas, jeste ideja spasa našeg društva. DF je hrabro krenuo u realizaciju ideje protesta, onda kada je svako normalan smatrao da nije pravi momenat već da je on ispušten prilikom predsjedničkih izbora. Međutim, pola godine terenske kampanje, odluka koja je pala 13. jula u Beranama, pokazaće se pretečom jednog od najsvjetlijih događaja novije crnogorske istorije. DF je krenuo sam u borbu koju je, kao najjači opozicioni subjekat morao da pokrene i gura do momenta kada će to postati, kao što je sada, borba svih nas. Protesti su počeli 27. septembra a DF ih od početka zvao narodnim, jer je u to vjerovao, a svi ostali su ih zvali protestima DF-a. Rušene su prepreke, jedna po jedna. Prvo se ostalo na djelu Bulevara Svetog Petra pred Skupštinom. Jednu noć, pa drugu, pa posle isteka roka koji je dala sramna komunalna policija. Čitavo to vrijeme živjeli smo u našoj slobodnoj zoni onako kako Crna Gora treba i može da živi. Radujući se jedni drugima, ne zamjerajući jedni drugima, pomažući jedni drugima, poštujući jedni druge. Srbadija barska igrala je fudbala sa cetinjskim liberalima. Alternativa je vodila korisne razgovore sa političkim predstavnicima naroda. A svuda se vidjela sloboda i radost, koja se na kraju dana manifestovala na skupovima koji su se održavali, a na kojima su govorili svi koji su imali i željeli nešto da kažu, od predstavnika DF-a, Alternative, studenata, mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, predstavnika Bošnjačke demokratske zajednice, komunista, Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Jugoslovena. Poslije skupa su mi ljudi prilazili stidljivo da kažu da su tu i Hrvati i da svi Hrvati iz Crne Gore ne podržavaju Ljerku i DPS. Bilo je na skupovima i pripadnika albanskih plemićkih porodica. Pokazali smo šta može i treba da bude Crna Gora, ne nominalno, kao što je to sada slučaj, već suštinski, istinski slobodna i jedna u svojim različitostima. Međutim i dalje smo imali nepovjerljivost prema protestima od strane ostatka opozicije i djela naroda. Ali znali smo da moramo da budemo uporni. I vruća krv čevskog Al Kaponea nije mogla da podnese našu upornost. Nakon odlaska Stoltenberga, u ranu zoru 21 dana protesta, diktatura u Crnoj Gori se pojavila u svom neskrivenom obliku. Na goloruki narod, mirne demonstrante i poslanike, došlo je oko hiljadu naoružanih specijalaca. Odlučnih da po šefovoj komandi biju, utjeraju strah u kosti. Da nikom više ne padne na pamet bilo šta slično. Jer, zaboga, šef se mnogo nervira pri samoj pomisli da gubi vlast. I pretukli su poslanika Milana Kneževića, njegovog vozača Duška Kneževića, uhapsili poslanike Slavena Radunovića i Vladislava Bojovića, namjerno odvojili mog prijatelja i kolumnistu ovog lista Velimira Erakovića da ga strapaju u maricu i vrate mu batinama za istinu koju im je tog jutra govorio u oči. Uhapsili ničim neizazvani novinara Dana, Dražena Živkovića, urednika portala Infors Gojka Raičevića. Odbornika DF-a u glavnom gradu Nikolu Bajčetića brutalno tukli jer je među policajce uparkirao auto. Prijetili predsjedniku Kluba mladih Nove srpske demokratije Nikšić Spasoju Tomiću da će ako bude trebalo i pištolje potegnuti na nas jer smo bitange. Zamalo bagerom pokupili šator dok je u njemu još uvijek spavao jedan mlad čovjek koji je u zadnjem momentu izvučen. Brutalno su uništili i binu i šatore koji su tu bili uz već naručenu medijsku blokadu na javnom servisu, koji toga jutra nije javljao ništa sem da je saobraćaj na tom dijelu bulevara ponovo uspostavljen. A ubice Duška Jovanovića i Slavoljuba Šćekića su u tom momentu na slobodi!!! Svako od nas je znao ili je ovo diktatorova Žuta greda ili će Crna Gora nestati. Izrevoltirani narod se skupio u 17 časova toga dana opet pred skupštinom. Sjeli su na ulicu. Policija je opet krenula da bije svoj narod, drugi put u 24 časa. Starina Božović je legao na ulicu natjeravši policiju da ga nosi. Marko Milačić i Vladislav Dajković su uhapšeni. Mislili su da su odradili posao. Međutim, kada je Andrija Mandić saopštio odluku predsjedništva DF-a da će poslanici u 20 časova krenuti u protestnu šetnju prema Skupštini Crne Gore, naši ,,organi reda'' su bili u potpunom haosu. Poslanici DF-a i Mladen Bojanić su noseći transparent sa parolom SLOBODA TRAŽI LjUDE, predvodili kolonu naroda kome se svakim korakom po neko novi pridruživao. U prvom kontaktu sa poslanicima, policija je bacila suzavac i počela da puca gumenim mecima. Odgovor je uslijedio veče nakon toga. Narod im je u nedelju pokazao da je kraj. Policija nije ni smjela da reaguje. Ubačene huliganske ekipe DPS-a su htjele da naprave problem a građani su branili od njih i sebe i policiju. Moj prijatelj Zoran Mustur je, braneći policiju, onako kako ona nikada nije bila spremna da brani svoj narod, dobio kamenicu od skoro kilograma u sljepoočnicu, frakturu lobanje i operaciju koja je trajala preko tri sata. Na svu sreću, oporavlja se i sada je van životne opasnosti.
Mnogo puta sam govorio u ovo pola godine da proteste treba samo roditi a da će oni sami da prohodaju i nastave dalje. Nije bilo lako boriti se protiv režimskih spletki dvadeset dana pred Skupštinom, ali smo uspjeli da strgnemo masku diktatoru i pokažemo svima da je i pored toga što je DF organizator, ovo ipak NARODNI PROTEST. Zato nema potrebe da bilo kome šta zamjeramo. Uspjeli smo ono što je najvažnije DA SE UJEDINIMO. I sada zajedno svi u još većem broju idemo po slobodu u subotu.
Idemo u Podgoricu da se suprotstavimo zlu. Jer suprotstavljajući se zlu, pobjeđivao ili bivao poražen od njega, utemeljuješ se kao ono što je od zla različito. Praviš korak iza linije kojom te neko sa zlom poistovjećuje, jasnije ga vidiš i postaješ opet njegov istinski protivnik. Postaješ opet SLOBODAN ČOVJEK. SLOBODA TRAŽI LjUDE – pokazalo se da to nije tek tamo neka parola…