Ako se sam tekst ne napiše, ti ga ne možeš napisati. Kao da sam nekad negdje čuo takvu zapovijest. Ne od nekoga, nego više od nikoga, ili - od ne znam koga? U onom momentu kad duša sjevne na drugu stranu, nekim kanjonom, kao da izađe začas iz ovog svijeta. Ili tuda neki laki pismonoša dođe, samo da donese takvu vijest, takvu zapovijest? Što je manje realan takav donosilac, što manje znaš u kakvim se okolnostima to desilo, time su te riječi dubljeg značenja, i dublje obaveze. Ne znamo od koga smo ih čuli, ali smo ih čuli i primili.
Ne treba čovjeku mnogo, da posumnja u svu realnost svijeta. I tada kad posumnja u realnost svijeta, kao da se nečega dubljeg dotiče, čak, nečeg realnijeg?!
Uvidi čovjek, progleda li malo na drugu stranu, kakva je kazna živjeti potpuno „sjedinjen sa realnim svijetom“. S realnim svijetom čovjek ne može biti „sjedinjen“ - realnim svijetom čovjek može samo biti okovan i utamničen.
Pa, sad bismo mogli na ovu temu da polemišemo do zore. Kao i što polemišemo. Svaka duša polemiše na ovu temu. Sama sa sobom. Više noću nego danju. Više danju, kad se smrkne i uhvati tjeskoba od svega- više noću, kad se uvidi da realni dnevni poslovi vode dušu u nešto što najviše liči na dobrovoljno ropstvo.
Ne može se duša zazidati u ovaj svijet - govorio je jedan mistik - ostane uvijek mali otvor, pa makar kao kroz slamku. U tome je naša muka. I neka mogućnost, kojoj najčešće ne izlazimo u susret.
Divno je sjedeti u kancelariji, imati „pune ruke posla“, da duša nema vremena za takve provokacije i gluposti. Ali, duša „ nađe vremena“ i kad ga nema. I kad „crkava od posla“, probije se odnekud takva provokacija, takav priziv. Jer se tim „razgovorom, magnovenim i nerealnim “ odmara od grubih zadataka i obaveza. I sanja slobodu, sjedinjene, lakoću i prozračnost suštog postojanja.
Zato je duša –duša - mučenica i radosnica, govorio je isti.
U ruskoj istoriji i religiji ima mnogo uzbudljivih sudbina, karaktera, likova, koji ne gube nadahnjujuću moć.
Pa, recimo, čudni odnosi između jurodivog Vasilija Blaženog i cara Ivana Groznog! Pa Ivanuška je bio „strah i trepet“ za moćnike ovog svijeta, ali je treperio pred jurodivim Vasilijem, koji mu je donosio za Veliki Petak čerek krvavog mesa, i bacao pred njega, govoreći: ‘’Jedi, Ivanuška, bolje i na Veliki petak da jedeš goveđe meso, nego što što u mrsne dane jedeš ljudsko“. Car se nije smio suprotstaviti provokacijama jurodivoga. Vuk je pred jurodivim, koji ga je gledao u dušu, postajao jagnje!
Car je bio obavezan da prisustvuje službi kad služi moskovski patrijarh, i imao je, tik ispred oltara, svoje počasno mjesto -„carski tron“. Jednom, je car Ivan bio mnogo brižan- između ostalog, gradio je dvorac na Vrapčjem brdu kod Moskve. Sjedeći u svom tronu ispred oltara, car nije pratio liturgiju, nego je u mislima šetao po Vrapčjem brdu, nadgledajući radove na dvorcu. Na svetu službu dođe i jurodivi Vasilije, ali se prikrije od cara u neki ćošak. Poslije službe, iskoči pred cara i upita ga - „Ivanuška, što nijesi bio na službi“ –’’Ja sam bio, ali tebe nijesam vidio’’, odgovori car. – ‘’Ne, ja sam sad s Vrapčjeg brda, i vidio sam te tamo kako zamišljen šetaš, brižeći brige ovoga svijeta, ne misleći na Boga“. I tako...
Jednoga kneza, imenom Nikita, Rusi nazivaju „tišajši“ (što bi značilo – najtiši). Nikita tišajši je bio strašan ratnik, lavljeg srca. Dugo i srećno je vojevao protiv Tatara, istočnih kagana, ali i protiv Šveđana. Nepobjedivi Nikita, koga „zrno nije htjelo“, ispisao je mačem mnoge pobjede. A kad je odvojevao svoje, povukao se u tišinu. Nije formalno primio „duhovni postrig“, ali jeste stvarno. Poslije burnog života u svijetu, zakoračio je u drugi svijet, u svijet tišine, ćutanja i misli.
Oni koji su posjećivali Nikitu, susretali su se sa čudom: čovjek lav, postao je jagnje. Kao da mu se gvozdeno srce rastopilo, a žeđ za borbom, postala žeđ za tišinom. Njegovi poznanici su ga iskušavali, pitajući ga za neke događaje, i razagnali sumnje da je sve zaboravio. Nikita ništa nije zaboravio, ali ga je novi život preobrazio- tišinom i ćutanjem, izveo iz ovog svijeta.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin MIĆOVIĆ