Naše doba poznaje različite oblike bijede. Bijeda može biti materijalna i duhovna. Bijeda obuhvata pojedine slojeve stanovništva, ili čitave narode i kontinente. Materijalna bijeda ponegdje i katkad postaje razlog otporu i pobunama, rušenju postojećeg načina života, dok duhovna bijeda slabi svaki otpor i život pretvara u baruštinu i kal.
U ovom našem dijelu svijeta, gdje je kroz istoriju sila krojila zemljopisne mape i sudbine naroda, sačuvano je strahopoštovanje prema fizičkoj sili, a prezir i omalovažavanje za duhovne vrijednosti. Tu postoje razna lica bijede: dopunjuju se, jedna iz drugog proizilaze. Tirani i tiranija omeđivali su njegove granice. Na bezobzirnom ugnjetavanju zasnivana su carstva. Bezobzirnost je pretvorena u stil života. Mali, jedva vidljivi plamičci bili su dovoljni da raspire velike, nesagledive, pustošne požare. Kap mržnje pretvarala se u okean mržnje. Lične netrpeljivosti u netrpeljivosti među narodima, sukobi među braćom u ratove najljućih, nepomirljivih i krvno zavađenih neprijatelja.
Bijeda je zapravo ovdje trajno stanje. Bijeda stvara ropske karaktere tako poželjne u svim oblicima despotija. Bijeda ne proizilazi samo iz materijalne neimaštine, ona se najuspješnije proizvodi u ljudskim glavama. Patnja stvara samilost, ali bijeda ne. Iz siromaštva može da proiziđe solidarnost, ali iz bijede jedino mržnja. Jad i nesreća mogu da stvore ponosite i odvažne ljude, bijeda stvara niske i ponizne. Svi oblici bijede su ponižavajući.
Strahota bijede prodire do suštine ljudskoga, kvari neiskvareno, zamračuje nevinost, uništava ponositost. Bijeda je i bolest ljudskog uma: hrabre pretvara u kukavice, časne u doušnike, mudre u sumanute. Filozofija bijede glasi: svi se izjednačujemo u ništavnosti i podlosti.
Upravo to: suštastvena bijeda gora je od svake oskudice, neimaštine, ubožništva i besparice. Ona označava onaj stepen ljudske ništavnosti u kojem sve vrijednosti postaju obezvrijeđene, a smisao izgubljen. To je stanje moralne zakržljalosti, gluposti i tuposti. Bedastoća je najteži oblik ljudskog duha. Drugo ime za bijednika je ništarija, ljudska rđa, a najgori oblik duhovne bijede naziva se nitkovlukom. Materijalna, moralna i duhovna bijeda rađaju obilato taj soj ništarija.
Oko nas vidimo plodove bijede: naopaki redosled vrijednosti, uništavanje kulturne tradicije, depresiju, korumpiranost, brisanje razlika između uzvišenog i niskog. Krijumčari, lopovi i zločinci zauzimaju važna mjesta u društvenoj hijerarhiji. „Ne misli svojom glavom, nego glavom onoga od koga zavisiš! Može se i preko leševa, ako to donosi nekakvu korist!“ – to su životne devize koje eleminišu i ponos i čast, i stid i sram.
Dug život u bijedi, prihvatanje nemoći kao životnog usuda i poniznosti kao životnog stava, stvorili su poseban mentalitet koji se prenosi sa generacije na generaciju. Izuzeci se pretvaraju u pravilo, mane dobijaju privid vrlina, izopačenosti se cijene kao primjeri za ugled, niskost i grabež proglašavaju se za statusne simbole. Trulost i pokvarenost diktiraju vladajući stil života. Na jednoj strani cvjeta neviđena raskoš, na drugoj najdublje siromaštvo. Pamet se mjeri zlatom i markama. Filozofija bijede je nauka društva u dugotrajnoj duhovnoj agoniji.
Filozofiju bijede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čovjeka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti. Bijeda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.
Tupost i moralna zakržljalost proglašavaju se u civilizaciji bijede dostignućima te civilizacije, a nasilje se predstavlja kao ljekovito oslobađanje viška snage. Zato su na cijeni razbojnici, palikuće i obične ubice. Filozofija bijede proizvodi nitkove u velikim količinama, a ništavnost oglašava svojom vjerom.
U svojoj kranjoj posledici filozofija bijede pretvara se filozofiju zla. Etičke norme se rasplinjavaju, a potom sasvim iščezavaju. Ljudskim postupcima upravljaju nagoni samoodržanja ili prosta načela sile. Postaje dozvoljeno sve što je pod zaštitom i okriljem moćnika. Život se odvija u sjenci ideologije banalnosti, pod vladavinom svakodnevnog kiča, u umjetnosti, nauci, kulturi. Kič je postao zamjena za etičke kategorije, kroz kič se izražavaju bitne osobine političkog sistema i vladajuće vrijednosti društva u cjelini.
Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bijede. Ovdašnji narodi, bez obzira na vjeru i porijeklo, umiju samo da trpe. Bijede i ne pokušavaju da se oslobode, jer je ona nekako prirodno stanje. Utjehu nalaze u bolu, a ne u radosti. Život shvataju kao mukotrpan egzodus iz jedne nesreće u drugu. Skučeni dio svijeta u kojem žive za njih je slika čovječanstva. Prepuštaju da o njima i njihovom životu misle drugi, moćniji, silniji, bezobzirniji, jer nikada nisu u potpunosti raspolagali svojim životom. Vjeruju demagogiji vlastodržaca više nego rođenim očima i sopstvenoj pameti. Sve loše što se dogodi podrazumijeva se, a kratki periodi mirnog života stižu kao čisti dar sa neba. Po količini bijede u sopstvenoj istoriji, narodi sa ovog područja veoma su bliski.
Bijeda, ona cjelovita, potpuna i dugotrajna, ugrađena u sistem mišljenja, ponašanja, u sistem vladavine i cjelokupnog života ne dolazi bez najave. Isprva se obznanjuje u jedva primjetnim nagovještajima, znacima i simbolima. Ali upornošću isprva slabašnog vodenog mlaza koji je našao jedva primjetan otvor na ustavi, ona taj otvor širi dok jednog dana ne nahrupi kao poplava. A tada pod njom sve nestaje, ljudi, njihova materijalna i duhovna dobra, nestaju sela, gradovi, potopljena je čitava država.
Pod vodom, zna se, moguće je jedno vrijeme zadržati dah, ili disati na slamku. Na kraju, ni to više ne pomaže. Filozofija bijede, preobražena u filozofiju zla, u diktat nad životom, guši svaki život. Njen konačni ishod je pustoš: duhovna i fizička.
wwwbuka.com
Autor: Filip David