-PIŠE: Milosav B. Gagović, penzionisani pukovnik JNA
Savezničke snage su u Drugom svjetskom ratu pobijedile najveće društveno zlo – fašizam, koji je prijetio istrebljenju nekih naroda i uništenju država među kojima je bila i tadašnja Kraljevina Jugoslavija.
Toj slavnoj borbi i pobjedi nad fašizmom savezničkim snagama pridružio se i jedan broj građana Kraljevine Jugoslavije, u liku narodnooslobodilačke vojske, među kojima je bilo i građana sa prostora Zetske banovine, odnosno Crne Gore. U konkretnom slučaju, bitno je ko je pokretač i organizator te borbe.
U nametnutom ratu 1941. godine događaji su se munjevito odvijali. Vrh države potpisao je 25. marta akt o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Pučisti su 27. marta formirali demokratsku vladu, čime se raskida ugovor sa Trojnim paktom, koji je ocijenjen kao nacionalna izjava. Istog dana Hitler, shvativši šta se događa, to doživljava kao uvredu Trećeg Rajha i njegovih oružanih snaga. Izdaje direktivu „poduhvat 25” čija je suština razbijanje Kraljevine Jugoslavije.
Direktiva je počela da se ostvaruje 6. aprila 1941. u zoru, izvođenjem vazduhoplovne operacije „Kazna” i pokretom u agresiju prethodnice, po dvije Musolinijeve i Hitlerove armije.
Oružane snege Kraljevine Jugoslavije od oko 800.000 vojnika i podoficira i 12.952 aktivnih oficira, slabo opremljenih, malim brojem aviona i oklopnomehanizovanih borbenih sredstava, pokolebanog morala zbog političkih zbivanja, izdržala je ratnu agoniju do 17. aprila. Tada je u okupiranom Beogradu potpisana bezuslovna kapitulacija.
Za tih 11 dana golgote država je okupirana, pa rasparčana između agresora. Vojska razbijena, a 264.029 vojnika i podoficira i 4.376 aktivnih oficira sa manjim brojem rezervnih starješina otjerano je u zarobljeništvo, 2.662 oficira stupila su u domobranstvo NDH, a stotine u vojne formacije Nedića, Pećanca i Ljotića.
Oko grupe na Ravnoj Gori okupljao se dio jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom generala Draže Mihajlovića u narodu poznatija kao četnički pokret. Jedan manji broj vazduhoplovaca i mornara priključio se savezničkim armijama i predstavljao je jezgro jugoslovenske vojske van otadžbine. Oko 1.100 oficira i nešto više podoficira nije se mirilo sa okupacijom, niti su se predali okupatorima, već su se vratili u zavičaj. Većina njih je učestvovala u Julskom ustanku protiv okupatora i bila jezgro komandnog i štapskog kadra NOB-a tokom NOP-a.
Od tih pripadnika tokom NOR-a 22 je proizvedeno u čin generala, a 96 proglašeno u zvanje narodnog heroja, odnosno njih 157 postali su generali JNA. Iako je vojni otpor u Aprilskom ratu trajao kratko, značajno je uticao na tok rata fašističke Njemačke protiv Sovjetskog saveza. Odložen je početak agresije na SSSR i izvršena je promjena plana ,,Barbarosa”. Agresija je odložena za šest nedjelja, zbog angažovanja 52 neprijateljske divizije na prostoru Jugoslavije.
Zapravo, 870.000 neprijateljskih vojnika raspoređenih u 32 njemačke divizije, 18 italijanskih i dvije mađarske divizije, angažovane su protiv Armije Kraljevine Jugoslavije. U protivnom, učestvovale bi u agresiji na SSSR po prvobitnom planu ,,Barbarosa”. U tome se i ogleda značaj Aprilskog rata, a ne u odbrani bilo kog dijela teritorije naše zemlje. Kao vojna slavodobit, pri rasparčavanju Kraljevine Jugoslavije, Zetska banovina – Crna Gora, pripadala je oružanim snagama Benita Musolinija, odnosno Italije. Uspostavljena je okupatorska vlast i za guvernera Crne Gore postavljen je armijski general Alesandro Pircio Biroli.
Nastaviće se