U okviru projekta Društva za helensku filosofiju i kulturu pod nazivom „Vizantija prije Evrope, Evropa poslije Vizantije” u Parizu je protojerej-stavrofor prof. dr Boris Brajović održao predavanje. Tema predavanja održanog 11. decembra u prepunoj sali duhovnog centra koji se nalazi u Crkvi Svetog Save u Parizu bilo je „Smisao slike u hrišćanstvu kroz razumijevanje riječi”. Ovo je prvo u seriji predavanja koja će prof. dr Brajović, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, istaknuti mediavelista i vizantolog, održati u okviru velikog međunarodnog projekta u svim većim evropskim centrima.
Prof. dr Brajović ističe da je Vizantija trajno obogatila kulturni milje Evrope, a da se dio materijalnog i duhovnog blaga Vizantije našao i u Francuskoj, nakon krstaških pohoda. Po povratku, krstaši su u Pariz donijeli brojne teološke knjige, umjetničke predmete, naučne spise, koji su nesumnjivo uticali na razvoj i tok umjetničke, naučne, filozofske i teološke misli u Francuskoj.
- U Francuskoj se trajno naselio ne samo katolički i protestanski duh Evrope već i onaj njen istočni, pravoslavni. Taj susret je i danas vidljiv u svakom mjestu ne samo Pariza, već i cijele Francuske - ističe prof. Brajović. Zato je važno da svaki naš susret bude obogaćen i istinovan kroz podsjećanje na te zajedničke hrišćanske temelje, dodaje dr Brajović. A taj susret, odnosno govor o drugome, posvećen drugom, tvorenje zajednice, bio je i tema predavanja.
- Hrišćanin je u stalnom kretanju, u pokretu između ljudskog i božanskog načina postojanja. Između nebeskog i zemaljskog, u međurječju se naše biće razvija i raste. U onom već i još ne. Čovjek nije usamljeno biće upućeno na samoga sebe, jer svaki njegov pokret je stupanje ili u ono božansko ili u ono ljudsko, a to je zajednica – kaže dr Brajović. Pritom, ističe da se ne smije zaboraviti da se je još u antičkog grčkoj čovjek - antropos biće upućeno na višnji način postojanja, kome je i dato da to gore, razumije. Na taj način, dodaje dr Brajović, čovjek ima jedinstven položaj, jer je biće upućeno ka vječnosti a ne prema zemnosti. I upravo to zajedničarenje, omogućava čovjeku – hrišćaninu da bude i pričesnik, prijatelj Riječi, Slova, Logosa, Sjemena, ali i onaj ko daje i dijeli ljubav.
- Čovjek se kao hrišćanin i poznaje po tom zalogu ljubavi, kaže apostol Pavle dakle nikad nijesmo sami uvijek smo u zajednici u tom prebivanju između onoga što još nije i onoga što je tu. Ovo je neophodan uslov da bismo se uošte mogli sporazumjeti, jer kako kaže prorok Isaija: Ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti – ističe prof. dr Brajović. Pritom, naglašava Brajović, neophodno je istaći da je ovdje najvažnija maksima - kredere za intelegere, „jer ne razumijem da bih vjerovao nego vjerujem da bih razumio“.
- A to znači da još pojednostavim da je čitav ljudski život uhristovljenje i da samo iz vjere u Hristosa, Bogočovjeka možemo razumjeti i imati svaku drugu relaciju. Vjerujem u Hristosa, razumijem čovjeka. Hrišćanstvo nije jedan monolitan hor sljedbenika i vjerujućih, već jedan polifoničan, a često i kakofoničan disput tragajućih i tražilaca. Hoću da naglasim snažno taj hrišćanski elemenat previranja, stalnog dinamiteta, otvaranja i otkrivanja, te eshatološke upućenosti, stalne otvorenosti ljudskog bića u tom kretanju volje naše u slobodi. Ne smijemo pristupiti Crkvi, u najširem smislu te riječi, kao „nekom ontološkom Diznilendu u kome se sve razriješava samo činjenicom da ste tu prisutni, da ste u Crkvi“ - naglašava dr Brajović. Odnosno, kaže dr Brajović, „nikakva teologija ne može i ne smije da suspenduje naš autentičan odgovor na pitanje kako Hristos živi u meni, ne može da poništi moju odgovornost, da je prenese u polje tradicije, ma kakvog autoriteta“.
- Ne, potrebni smo i mi da odgovorimo Ko je Hristos? A to može samo čovjek iz punog bića. Ali, ono što je najvažnije jeste to da mi nikad ne izgubimo iz vida i potrebu suočenja sa sobom, sa svojom prošlošću i sa odgovornošću u sadašnjosti, to je onaj ključni elemenat svakog slobodnog čovjeka, kritički potencijal da svaki grijeh, svako zlo osjetimo prvo u sebi i da ga otklonimo. Tek onda imamo pravo da i tuđe primijetimo i da drugom pomognemo – kaže protjerej-stavrofor dr Boris Brajović.
Ž.J.
Biti hrišćanin znači oduprijeti se iskušenju
Prof. dr Boris Brajović podsjeća i da ljudi iako ulaze i žive u Crkvi, ne prepoznaju one vrijednosti i duhovne koordinate kojima je ona ispresjecana i premrežena.
- Biti hrišćanin ne znači nemati iskušenja i strasti, nego moći im se oduprijeti i prevladati ih. Živimo u paralaksičnoj perspektivi: vidimo ono što želimo da vidimo, a ne ono što jeste; živimo u slikama i predstavama koje smo stvorili da bismo lakše podnijeli devalvaciju svakog humaniteta. I zato svaki pojedinačni član duhovne zajednice naše Crkve nije lišen odgovornosti, bilo ona politička, socijalna, komunitarna. Moramo biti pravi ljudi da bismo mogli Boga upoznati – naglašava prof. dr Boris Brajović.