Manastir Svetog Luke je podignut na kraju pitome doline Kaludarske rijeke, koja se potom stropoštava niz kanjon. Lokacija podsjeća na lokaciju Pećke patrijaršije, koja je podižena u zaleđu Pećke bistrice na kraju pitome metohijske ravnice, na ulazu u Rugovsku klisuru.
Pješačili smo povrh porušene crkve u Ćelijama; mi – đaci i drugi putnici posmatrali gomilu kamena, na čijem vrhu se nalazila drvena kutija sa kandilom, ikonom i krstom koje je sagradio i održavao Blagoje Barjaktarović, a obnovio – sagradio Čedomir R. Ralević 1990. godine. Neko vrijeme uređenjem ovog prostora (čišćenje, održavanje obreda, sadnja vrbe na obali i dr.) bavila se i Kaludranka iz zaseoka Repišta, Labuda Ralević. Manastir je zaštićen od rječne erozije jer rijeka, svojim tokom udara u kameniti dio desne obale uzvodno od manastira, a odatle se po zakonima hidraulike odbija čineći konkavu na kojoj je podignut manastir. Godinama smo tako prolazili iznad ruševine crkve, ne znajući šta se krije ispod kamena i sige. Gledali smo stablo bijelog jasena starosti preko 300 godina, visokog preko dvadeset metara, prečnika oko jednog metra. Tu je pored ruševine bilo stablo starog drijena, klena i kruške. Jednoga dana vidjeli smo da je stari jasen u prizemnom dijelu od požara nagorio i izvaljen, nažalost, nije odolio zubu vremena.
Prolazili smo iznad ruševine crkve, neko od nas bi se prekrstio, a neko ne, zavisno od porodičnog vaspitanja i uticaja komunističke partije.
Na zboru građana sela Kaludre (predsjednik Radovan Anđić) održanom 22. septembra 1990. godine u sali školske zgrade, izabran je Odbor za obnovu manastira Sv. Luke u Ćelijama – Kaludra, u sastavu: Milosav K. Ralević, predsjednik, Radomir P. Anđić, sekretar, Čedomir R. Ralević, blagajnik, Radisav M. Ralević, Desimir P. Ralević, Vinko M. Ralević, Dragan M. Anđić i Draško J. Babić – članovi odbora. Naknadno, uz blagoslov i preporuku predstavnika Srpske pravoslavne crkve protojereja Radisava Babovića odbor je proširen sa po jednim članom iz okolnih sela: za Donju Ržanicu Čukić Novak, za Zagorje Bojović Vlado i za Rovca Tomović Ranko. Poslije toga, u Crkveni savjet izabrani su: za Navotinu Marsenić Golub, za Šekular Babić Vlatko, za Petnjik Barjaktarović Milija, za Budimlju Milanović Zoran i za Donje Luge Aković Dmitar.
Odbor za obnovu i Crkveni savjet, štambilj i pečat sa poslovnim knjigama verifikovao je i ovjerio Mitropolit crnogorskoprimorski – vladika Nikanor na Cetinju 20. novembra 1990. godine.
Građani Kaludre na čelu sa odborom, radnim akcijama, uz samodoprinos i djelimično učešće građana okolnih sela i njihovih predstavnika, pod nadzorom i uputstvom arheologa Predraga Lutovca i konzervatora Milije Pantovića, sa jako izraženim entuzijazmom i samopregorom, u vremenu od 7. oktobra 1990. godine do septembra 1991. godine, izveli su otkopavanje ruševine crkve i arheološke radove na otkrivanju zidova i konaka ovog drevnog manastira (iz uredno vođenog dnevnika podatke pružio na uvid autoru ovog feljtona blagajnik Odbora Čedomir R. Ralević početkom decembra 2015. godine). Urađen je podvig od izuzetnog značaja za istoriju: otkriveni su zidovi i konaci na temeljima manastira Sv. Luke. U patosu je nađena opeka, na zidovima ostaci fresaka sa likom svetitelja. Na oltarskom stolu (časna trpeza) na južnoj strani nađen je potpuno očuvan ktitorski natpis Dionisija; natpis sam snimio foto-aparatom u amfasu i poluprofilu krajem septembra 1991. godine. Ono što sam tada saznao od arheologa Predraga Lutovca i što sam vidio okom i foto-snimkom objavio sam u listu „SLOBODA“, broj 690 od 10. oktobra 1991. godine, pod naslovom „SVETI KAMEN, GORA I VODA“ (glavni i odgovorni urednik prof. Milorad Joksimović). Tekst i snimak je tako prvi put poslat u etar. Prilikom osveštavanja zidina manastira na svenarodnom saboru na Lučindan 31.10.1991. godine na moj zahtjev i insistiranje ktitorski natpis je snimljen video-kamerom o čemu čuvam CD.
Freske sa sačuvanim likom svetitelja, kao i pod u opekama i ktitorski natpis Dionisija raspršili su vjekovnu tamu u našoj mašti, kako Kaludrana tako i ostalih putnika namjernika i posjetilaca ove svetinje; odgonetnuta je tajna šta se sve krilo ispod gomile kamena porušene crkve i sa čuđenjem se pitali kako ih je priroda, odnosno zemlja, kroz više vjekova očuvala, posebno staro srpsko ćirilsko pismo u okviru slovensko-srpske pismenosti.
(Nastaviće se)
Piše: MIODRAG BARJAKTAROVIĆ, novinar, publicista i književnik