Uprkos grmljavini topova, ovi susreti i razgovori su ih umirivali. Polazili su od proste logike da serdar Janko Vukotić ne bi dozvolio da mu jedina kćer padne u šake austrougarskih vojnika.
Jedne večeri moj otac je iz Prijepolja zvao štab Pavla Vujisića i rekao da odmah krenem na Cetinje, jer mi je majka Milica bolesna, ali da nipošto ne idem preko Kolašina jer je most na Tari srušen, već da krenem preko Pljevalja pa na Šavnik. Sa mnom će, rekao je otac, krenuti Đuro Vukotić i dva ordonansa.
Krenuli smo i kroz vejavicu se nekako probili do Pljevalja, ali dalje nismo mogli. Smetovi su bili veliki. Vratili smo se u Čajniče. Bila sam tvrdoglava: htjela sam po svaku cijenu dalje, mada su nas u hanu na Ćehotini uvjeravali da je neprohodno i da onaj koji želi surovu smrt može da je nađe u debelim smetovima.
Napuštajući Čajniče, propustila sam da se javim mojim domaćinima, što je moga oca, kad je za to saznao, grdno naljutilo. Rekao mi je da to nipošto nisam smjela da uradim jer sam time mogla da izazovem još veći strah i paniku. Čim su ljudi vidjeli da me nema, mogli su da pomisle da sam pobjegla i da je grad u opasnosti. I sama sam uviđala da sam pogriješila, ali sam sve to učinila zbog bolesti moje majke – htjela sam što prije da stignem na Cetinje i nađem se uz nju.
Da ne bih ponovila grešku, javila sa se gradskim glavarima u Čajniču i rekla da mi je majka bolesna i da je nužno da što prije odem na Cetinje. Ljudi su me razumjeli. Naša vojska je još bila u Čajniču, pa građani kao da nisu bili svjesni opasnosti koja se približavala. Svi su mi poželjeli srećan put, moleći me da ocu izrazim njihovu zahvalnost.
Tako sam se ponovo obrela u Pljevljima. Tu sam srela oca i otada se više nismo razdvajali.
Radila sam u štabu na šifrovanju i dešifrovanju depeša. Vijesti sa Cetinja, bar kad je riječ o bolesti moje majke, bile su povoljnije, tako da smo, umjesto prema Cetinju, krenuli ka Bijelom Polju. Na putu nas je zadesila velika nevolja: ocu je pozlilo i nismo mogli dalje od Mataruga.
Toliko sam se bila uplašila da sam pomislila da će tu biti njegov kraj: počeo je da gubi svijest, ruke i noge su mu bile ukočene, promrzao je do kostiju. I drugi oficiri iz štaba bili su promrzli, ali su oni bili mlađi od moga oca, pa su lakše podnosili nevolje. U kući u kojoj smo se smjestili da provedemo noć otac je ležao na slami. Soba mala, bez peći, hladna kao ledenica.
Znala sam da ne mogu da računam na nečiju pomoć jer su svi bili promrzli. U bisagama sam imala tain i dvije boce vina. Pokucah na vrata susjedne kuće. Domaćica ih otvori bez riječi i povede me prema ognjištu, gdje su spavala njena djeca. Prosula sam vino i boce napunila vrućom vodom. Rekoh ženi da mi je otac bolestan, da je promrzao, a ona primijeti da bi najbolje bilo da mu te boce stavim na tabane i da se tako malo zagrije. To treba, reče, ponoviti nekoliko puta. Čim se boce ohlade, treba da dođem ponovo. Ona, reče, neće skidati kotlić s vatre. Tako sam i uradila. Zgurila sam se i legla pored očevih nogu. Grijala sam ga svojim tijelom. Čim se one boce ohlade, otrčim da ih ponovo napunim. U toku noći ponovila sam to četiri puta. Ujutro mi žena ponudi šolju varenike i komad proje. Kao da ga je to okrijepilo.
Nastavljen je put za Bijelo Polje, gdje nas je čekao komandant Luka Gojnić sa svojim Drinskim odredom. Moj otac je odmah izjahao na okolna brda da osmotri položaje i porazgovara sa vojnicima. Ovuda je prošao nekoliko godina ranije vraćajući se iz Beograda. Bilo je to u doba aneksione krize, kada je kao izaslanik kralja Nikole preko Zagreba išao u Beograd u specijalnu misiju.(Nastaviće se)
Priredila:
Mila Milosavljević