-Piše: Milisav S. Popović

– Ahoj – razmaha se klinac s daljine.

No, stajala je kao kip ispod blijede svjetlosti visoke lampe. Hm... možda ga nije čula?

A bila je u bijeloj haljini, dugačkog kroja, bez rukava, golih ramena i vrane kose spuštene niz leđa – djelovala mu je kao neko koga tako dugo poznaje (čije mu je ime na vrh jezika, no nikako da ga ispljune)... pa se isceri i poče da vesla brže do mrakom progutane obale.

– Ehej! – mahnu opet – Ahoj!

Ništa, vala ništa. Ćutala je, spustivši glavu niže.

Možda je zaspala? Ko, sto mu klempavih ježeva, može da spava na nogama?

Skoči iz plovilice i bosonog dotače hladno tle. Nije mu smetalo. Odavno mu doduše, ništa više nije smetalo... jeza, mračne vode – pih, sve same sitnice. Krenu užurbano da se približava.

– Alo, bre! Čuješ li me? – ne skidajući osmijeh.

Stade ispred nje. Bila je za nekih dvije glave viša. O, moj bogo! Lice joj bi krasno. Samo da nije toliko grčevito stiskala kapke. Hm... kao da nije htjela da ih otvori?

– Ej... – dodirnu joj drhtave prste – Ne plaši se. Ja sam tu. I ja ću da te odvedem.

Pažljivo ih srna otvori... Iha, svi sveci sa Svete planine! Kako je tek sad bila lijepa.

– Ti... ti si dječak?

A, glas? Puterni... pun komadića od čokolade i jagoda.

– Jašta! – isprsi se, no kez i od grudi bi širi – Šta si očekivala?

Slegnu ramenima.

– Ajde – prihvati hladnu ruku bolje – Idemo.

Pođoše do čamca, i hop, uskočiše unutra.

Visoka lampa osta da blijedi za njima... i neka je tamo vala. Ko god da je za nju zadužen, trebalo bi da je propravi... nekako je depresivna.



* * *

Oči joj se privikoše na mrak. Pa je mogla da vidi svu tu vodu... No, da li je bilo more, ili jezero, nije znala. I zašto nema talasa?

– Divan dan, zar ne? – dječak procvrkuta.

– Kako? Svuda je tmina.

– Je l'? Hm. Meni ne smeta – ostavi veslo pa sklopi dlanove kao da je upravo završio aplauzom – Moram ti ovo reći... baš mi je drago što si umrla.

Pogleda ga naglo! Iznenađena, te skloni lice i dotače se do oka.

– Uh! Izvini! – pruži dlanove ka njoj – Izvini, molim te! Nisam tako mislio. Nemoj da plačeš. Nemam priliku da pričam često... pa onda ispadne pogrešno. Mislio sam da mi je drago što si baš ti takva umrla. Usamljena.

Podiže obrve i pogleda ga ispod one izdignutije.

– Opet ispalo pogrešno?

Zaklima glavom.

– Izvini...

Trenutak tišine. Sad on pognute glavice.

– Znači... – dotače ga do kose –... Ti prevoziš ovakve kao ja?

Podiže lice i osmijeh se vrati.

– Jašta!

– Usamljene?

– Jašta!

– Znači... sve sam upropastila.

– Jašt... Ne bre! – skoči, čamac se zaljulja – Ti imaš, pardon, imala si srce koje previše lupa i dušu koja prepuno upija... pa onda sve pretvaraš u tugu. Samo alergijska reakcija, ništa više – dotače je do nosa – I da znaš, nisi ništa upropastila... samo si ti za sve kriva.

Iskošen pogled ispod iste obrve.

– Opet ispalo pogrešno?

Klimnu glavom.

– Au! – klepi tintaru držačem vesla.

– Kuda idemo?

– Mi već stigli! – zatapka tabanima.

Ona pogleda okolo. Sve isto. Samo mrkla voda, a odozgo i odozdo mrak. Aha, zbilja divan dan.

Sad je klinac gledao u nju. Iščekujući da nešto učini.

Onda ona u njega. On u nju. I tako su jedno vrijeme piždrili jedno u drugo.

I krenu ona da prelazi ivicu čamca... i taman da u vodu uskoči, on je trgnu:

– Đe ćeš to jadna?

–... zar ne treba... da, ovaj...

– Pa da se udaviš, taman pošto si umrla! – uspravi je i postavi u dno brodice – Hm. Vidiš nešto neće samo. Daj da probam ovako...

I zagrli je tako snažno, tako duboko, dok svjetlost ne poče od tabana da teče do gore... put grla, pa iznad, do krajeva kose...

Dok je tako držao, reče:

– Znaš kako golubovi kad umru padnu u nebo.

– To... – svjetlost je ispuni nebom –... To prosto nije tačno.

– Oprosti, ne umijem da se pozdravim. Nikad nisam umio.

I dok je klizila ka snopu, i dok se od njega odvajala, dva-tri puta suza je njegovo srce dotakla.

– O kako je toplo... tako toplo...

Osta da lebdi, gledajući u gore... samo su je njegovi prsti držali da ne ode.

– Znači, ovo je kraj – osmijehnu se – Kako srce, koje je prestalo da kuca, može da osjeti ovoliko tuge.

– Samo alergijska reakcija... ništa više. Ideš malo da odmoriš... – pusti joj prste –...ideš, pa da se opet rodiš.

Gledao je kako odlazi, kako svjetlost za sobom povlači:

– Ahoj. Srećo, tatina – poče da blijedi – Drugi put da se ista ponoviš.

(Autor je književnik)