-Autor: Miloš Đajić

Javnost se uznemirila pred težinom ženskih ispovijesti i trauma koje nose. Mnogi roditelji djevojčica i djevojaka su se zapitali da li i njihova djeca trpe nasilje?

Mjesecima svjedočimo da se poznati (i manje poznati) slučajevi analiziraju, da se ženske organizacije mobilišu, a mi, muškarci, poluglasno pokušavamo da objasnimo da nismo svi takvi.

Ako je tako, onda je ključno pitanje kako da mi koji nismo takvi, u partnerstvu sa ženama, stvaramo svijet u kome će se sve žene osjećati sigurno i slobodno?

Indikativno je da su, kao i tokom #MeToo kampanje u Americi, i kod nas, o iskustvu preživljenog seksualnog nasilja, prve progovorile glumice.

Kao neko ko dolazi iz svijeta umjetnosti i svakodnevno se u njemu kreće, svjestan sam da njihova svjedočanstva nisu izolovani slučajevi.

Kao aktivista dobro znam da su seksualno uznemiravanje i zlostavljanje i svi drugi oblici nasilja nad ženama prisutni svuda – unutar različitih profesija, svih nacionalnih, etničkih ili socijalnih grupa.

Nasilnici žive tu, oko nas.

Oni mogu biti bivši ili sadašnji partneri, članovi porodice, ugledne kolega sa posla, funkcioneri u instituciji, poznati i nepoznati muškarci.

Ispovijesti glumica pokreću i mnoge druge žene da prijave nasilje i progovore.

A mi koji nismo takvi moramo im biti najsnažnije ohrabrenje i oslonac. Aktivna brana relativizaciji, osporavanju i pitanjima: Zašto se sada javila? Šta je čekala tolike godine? Šta je sa njim tražila?

Ovih dana u javnosti je odjeknula vijest o sistematskom seksualnom ucjenjivanju žena u Kruševcu, Čačku, Kraljevu, Valjevu i drugim gradovima. Mlade žene ucjenjuju se seksualnim uslugama kako bi zadržale ili dobile posao u javnom sektoru.

O toj strašnoj pojavi se šuška od kad je Marija Lukić prijavila nasilje koje je trpjela od lokalnog moćnika Milutina Jeličića Jutke. Sad nas čeka još jedno suočavanje.

Takozvane priče iz muške svlačionice, osvetnička pornografija, posmatranje žena kao objekta, komentarisanje izgleda i oblačenja, normalizovanje seksualnog nasilja kroz rečenice „dobila je šta je tražila“ ili „sama je kriva“, zvono je za uzbunu.

Neophodno je da, kad čujemo ove rečenice ili prepoznamo nasilno ponašanje, reagujemo, upozorimo i zatražimo odgovornost. I to ne samo nasilnika, već i svih koji ga štite i pomažu mu.

Muškarci moraju da prihvate da se svijet promijenio – da su seksualno uznemiravanje, ucjenjivanje ili silovanje ne samo nedopustivi i gnusni, već da će svaki od nas biti prijavljen, a učinjeno nedjelo istraženo i sudski gonjeno.

Zato, umjesto relativizacije ispovijesti žrtava, mi, muškarci, moramo bez ograda da podržimo one žene koje su skupile snagu i odlučile da progovore. U svojoj okolini svako od nas treba da širi kulturu nenasilja, daje (najbolji) lični primjer dječacima i reaguje, za početak, na svako seksističko ponašanje.

Kažemo da ne želimo Srbiju u kojoj djevojčice, djevojke i žene svakodnevno žive u strahu od mogućeg muškog nasilja, stide se i pate. Zato, gospodo i drugovi, prihvatimo odgovornost. Mi smo ta generacija muškaraca koja treba da napravi ključnu promjenu. Ovo je važan trenutak. Ne posmatrajmo. Reagujmo!

danas.rs

---