-Autor: Deni Rodrik

Plan za obnovu infrastrukture vrijedan dva biliona dolara koji je izložio predsjednik Džo Bajden vjerovatno će biti prekretnica za američku ekonomiju i jasan signal da neoliberalna era i vjera u nepogrešivost tržišta odlaze u prošlost. Ali još ne znamo čime će odlazeći neoliberalizam biti zamijenjen.

Izazovi sa kojima se Sjedinjene Države i druge razvijene ekonomije danas suočavaju razlikuju se od izazova iz prve polovine 20. vijeka koji su nam donijeli Nju dil i socijalnu državu. Današnji problemi – klimatske promjene, poremećaji na tržištu rada posle uvođenja novih tehnologija i hiperglobalizacija – traže nova rješenja. Potrebna nam je nova ekonomska vizija, a ne nostalgična mitologizacija vremena opšteg prosperiteta u Americi i njene globalne dominacije u svijetu.

U pogledu klimatskih promjena, Bajdenov plan zaostaje za „Zelenim nju dilom“ koji predlažu progresivni demokrati kao što je Aleksandria Okasio-Kortez, ali uključuje značajne investicije u zelenu ekonomiju, podršku tržištima električnih automobila i drugim programima za smanjivanje emisija ugljenika, što ga čini dosad najvećim federalnim programom za eliminaciju emisija koje izazivaju efekat staklene bašte. Na polju zapošljavanja, plan treba da poveća zarade i osigura više beneficija za zaposlene. Pored obnove infrastrukture, plan se fokusira i na poslove u proizvodnji i rastući sektor pružanja usluga njege.

Novi načini razmišljanja o ulozi države ovdje su jednako važni kao postavljeni razvojni prioriteti. Mnogi komentatori Bajdenov plan za obnovu infrastrukture prikazuju kao povratak agresivne i rasipne državne uprave, iako njegova realizacija treba da traje osam godina i neće uvećati javnu potrošnju za više od jedan odsto. Očekuje se da će plan na kraju sam sebe isplatiti. Podsticaji za obnovu infrastrukture, zelenu tranziciju i otvaranje novih radnih mjesta već dugo su nam potrebni. Čak i ako ne donese ništa više od velikih javnih investicija finansiranih oporezivanjem velikih korporacija, to će biti velika dobit za američku ekonomiju.

Ali Bajdenova inicijativa može donijeti mnogo više od toga. Ona može temeljno preformulisati zadatke državne uprave u upravljanju ekonomijom i promijeniti naše viđenje njene uloge. Tradicionalni skepticizam prema miješanju države u ekonomiju proističe iz uvjerenja da su privatni preduzetnici motivisani profitom uvijek efikasni, dok državna uprava uvijek prekomjerno troši. Ali u nekoliko poslednjih godina, poremećaji na tržištima pod kontrolom privatnih interesa – širenje monopola, avanturizam privatnih investitora, ekstremna koncentracija dohotka i rastuća ekonomska neizvjesnost – narušili su vjeru u privatni sektor.

Danas nam je takođe jasno da u složenoj ekonomiji opterećenoj neizvjesnošću regulacija koja ide isključivo odozgo naniže ne daje dobre rezultate. Bez obzira koja oblast je u pitanju – promovisanje zelene tehnologije, razvoj novih institucionalnih aranžmana za njegovatelje, širenje lanaca snabdijevanja za visokotehnološku proizvodnju ili razvoj uspješnih programa razvoja radne snage – saradnja između države i nevladinih aktera je suštinski važna.

U svim pobrojanim oblastima država mora sarađivati sa tržištima, privatnim biznisima i drugim zainteresovanim stranama, kao što su sindikati i predstavnici lokalnih zajednica. Potrebni su nam novi modeli upravljanja da bismo osigurali da na ostvarivanju naših zajedničkih ciljeva rade ljudi koji posjeduju potrebna znanja i sposobnosti. Država mora postati partner od povjerenja. Takođe, i sama mora pokloniti povjerenje ostalim važnim akterima.

U prošlosti su nagle promjene u odnosu snaga između države i tržišta brzo dovodile do oštrog pomjeranja u suprotnom smjeru. Bajdenov plan bi mogao zaustaviti taj ciklus. Ako u tome bude uspješan i ponudi dobar primjer saradnje države i tržišta kao komplementarnih, a ne sukobljenih aktera – pokazujući da i jedna i druga strana bolje funkcionišu kada druga strana obavi svoj dio posla – to će vjerovatno biti najvažniji i najtrajniji istorijski doprinos njegovog mandata.

Otuda je prikazivanje Bajdenovog plana kao još jednog pokušaja da se zaštiti dominantna pozicija Amerike u svijetu, naročito u odnosu na Kinu, kontraproduktivno. Nažalost, i sam Bajden doprinosi takvim tumačenjima. Ovaj paket će „omogućiti da odnesemo pobjedu u globalnoj trci sa Kinom u dolazećim godinama“, izjavio je nedavno.

Moguće je da je takvo tumačenje plana za obnovu infrastrukture politički korisno. Rašireni strah da Amerika gubi trku sa Sovjetskim savezom u razvoju balističkih projektila i svemirskom programu u prošlosti je katalizovao opštu tehnološku mobilizaciju u zemlji.

Ali, danas je manje razloga za širenje straha. U svakom slučaju, malo je vjerovatno da će republikanci podržati plan, s obzirom na stepen polarizacije u zemlji. Ovakvim tumačenjima takođe se skreće pažnja sa onoga što je u ovoj inicijativi zaista važno: ako donese rast dohotka i nove šanse za američke građane, kao što se očekuje, ovaj plan će biti koristan za Ameriku nezavisno od efekata na njen geopolitički status.

Takođe, ekonomija se suštinski razlikuje od trke u naoružavanju. Snažna američka ekonomija ne bi trebalo da predstavlja prijetnju za Kinu, kao što ekonomski rast u Kini ne treba tumačiti kao prijetnju za Ameriku. Bajdenove izjave u tom smislu su štetne utoliko što dobre unutrašnje ekonomske politike pretvaraju u instrument agresivne spoljne politike. Možemo li kriviti Kinu ako na tako predstavljen Bajdenov plan reaguje uvođenjem novih restrikcija za američke korporacije?

Ovaj plan bi mogao transformisati Sjedinjene Države i ponuditi važan primjer koji će druge razvijene zemlje slijediti. Ali da bi ostvario svoj puni potencijal, Badenov plan mora zaboraviti na zastarjelu retoriku Hladnog rata i vječnog sukobljavanja države i tržišta. Da bismo izgradili viziju nove budućnosti, prošlost moramo ostaviti u prošlosti.

Peščanik.net

---