- Autor: Zoran Arbutina

Prilikom redovnih odlazaka u Hrvatsku malo me ko pita „kako se živi“ u Njemačkoj, mojoj novoj domovini. Dugo sam mislio da je to zato jer ljudi imaju dovoljno svojih muka.

Ali razlog je drugi – većina ljudi misli da se o Njemačkoj ionako sve zna, da je to besprekorno uređena zemlja u kojoj sve funkcioniše. I da su Njemci možda hladni i uzdržani, ali zato disciplinovani – da pješaci čekaju na semaforu i usred noći iako automobila nema nigdje na vidiku.

Tu i tamo sam pokušavao da objasnim da nije baš sve tako sjajno. Da se, recimo, čovjek kod njemačke železnice jedino može uzdati u to da voz kasni. Ali na to ljudi odmahuju rukom i kažu da pretjerujem.

Donedavno je kliše o sjajno organizovanoj državi bio njegovan i u samoj Njemačkoj. A onda je došla korona. Krenulo je s maskama. Najprije se dugo raspravljalo jesu li uopšte potrebne ili nisu, a kada su postale obavezne – nije ih bilo dovoljno. A onda četvrta svjetska ekonomija nije bila u stanju da ih pribavi. Njemci su počeli sami da šiju maske.

Kada su zatvorene škole, odjednom su svi shvatili da u Njemačkoj nema uslova za digitalnu nastavu. Situacija sa virusom se malo smirila tokom ljeta. Ali onda je počela nova školska godina i – i dalje nije bilo uslova za onlajn nastavu.

Niko nije kupio uređaje za prečišćavanje vazduha, u mnogim školama nema ni interneta, platforme za učenje na daljinu ili nisu gotove ili ne rade kako treba, učenicima nisu dijeljeni tableti, ukoliko nemaju svoje. Zato su upravo djeca iz socijalno slabijih porodica najviše pogođena zatvaranjem škola.

Potom je uslijedila katastrofa sa cjepivom i vakcinacijom. Njemački „Bajontek” je razvio prvo efikasno cjepivo, uz veliku pomoć države, ali ta ista država nije na vrijeme naručila dovoljne količine.

Blamaža je vrhunac dosegla u loše organizovanoj vakcinaciji: i te relativno male količine cjepiva često ostaju neiskorištene, čak se bacaju. Odjednom su Njemci počeli sa zavišću da gledaju na Srbiju.

A na kraju haos oko brzih testova. Najavljeni su bili za početak marta. Onda je najava povučena. Sada se kao termin masovne upotrebe brzih testova spominje sredina mjeseca. I to besplatnih za sve. Ali gdje se mogu dobiti? Nejasno. Mogu se kupiti u diskontu „Aldi” – ako na vrijeme ujutru stanete u red, jer se sve brzo rasproda.

Kroz samozadovoljni kliše o dobro organizovanoj zemlji probija se gorka istina. Kada ovih dana razgovaram s ljudima u Hrvatskoj, sve me češće pitaju: „Šta se to tamo kod vas događa?“

A to se s nevjericom pitaju i sami Njemci. Ocjene u javnosti se kreću od „ne ide baš sve kako treba“, preko „sramota za Njemačku“ do „totalno zakazivanje sistema“. Lijepa slika koju su Njemci imali o svojoj zemlji sve se više pokazuje kao iluzija.

Ali primjera je bilo i prije korone. Recimo, pomenuto kašnjenje vozova. Ili digitalizacija. Dok na Balkanu treba da zađete duboko u šumu, i najprije rastjerate vukove i medvjede da biste stigli do čistine gdje nema signala za mobilni telefon, u Njemačkoj ćete ostati bez signala na putu između Kelna i Minhena.

Mnoge njemačke državne službe još uvijek komuniciraju putem faksa (mlađi čitaoci moraće da proguglaju šta je to). A Bundesver, važna vojska u sastavu NATO-a, ima poteškoća da komunicira sama sa sobom jer koristi čitav niz neusklađenih softvera.

Za mnoge Njemce je to neugodno otrežnjenje. Dugo su mislili da je za njih rezervisan svjetski vrh, svejedno da li je u pitanju fudbal ili proizvodnja automobila.

No, ne treba dramiti. U Njemačkoj još uvijek mnoge stvari funkcionišu bolje nego u većini drugih zemalja. Njemačka je još uvijek u prvoj ligi, mada negdje u sredini tabele.

Da bi ponovo došla na vrh, potreban je trud i povratak njemačkoj devizi – problemi su tu da bi se rješavali. Ali prvo se valja osloboditi lažne slike o sebi kao svjetskom prvaku u organizaciji.

dw.com

---