-Piše: Borivoje Ćetković

Nije trebalo dugo čekati da se i sam premijer Krivokapić uvjeri da nije bio u pravu kada je, na konferenciji za novinare održanoj 29. januara povodom „dočeka” na Cetinju, rekao da nema problema da prošeta bilo kojim gradom, pa ni Cetinjem. Naime, grupa građana na Cetinju izviždala je delegaciju Vlade Crne Gore koja je, povodom 100 godina od smrti kralja Nikole, položila vijenac na njegov grob u crkvi na Ćipuru. Jake policijske snage bile su angažovane dok je Vladina delegacija predvođena predsjednikom Krivokapićem polagala vijenac, praćena skandiranjem desetine građana koji su članove Vlade nazivali „idajnicima”, „četnicima” i „posrbicama”. I to nije sve. Čim je delegacija Vlade otišla sa Cetinja, sa groba kralja Nikole uklonjen je vijenac sa lentom koja je imala tri boje: crvenu, plavu i bijelu. Da grupa građana samovoljno uklanja vijenac koji je položila delegacija Vlade Crne Gore legalno i legitimno izabrane nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta i da masovnim okupljanjem krši epidemiološke mjere donesene u borbi protiv virusa korona, dokaz je, kako bi rekao Krivokapić, hajdučije, i to one najdrskije. Lokalne vlasti nijesu reagovale, policija nije spriječila okupljanje građana – bitno je da Vladina delegacija bude izviždana. Stvar nije u bojama lente, već u dubokim podjelama, raskolima, mržnji među samim Crnogorcima – a sve je počelo u vrijeme vladavine knjaza i kralja Nikole u prvim decenijama 20. vijeka. Grupa građana – „patriota”, učesnika i prvog, januarskog i drugog „dočeka”, ima i svoje istorijsko utemeljenje u autokratskoj vladavini starog gospodara Nikole I Petrovića. Krivokapić je govorio o kralju Nikoli s velikim pijetetom kao o čovjeku koji je bio državnik, ratnik, diplomata, mudrac, pjesnik i što je najvažnije – reformator. Prostor ne dozvoljava da komentarišemo Krivokapićevo divljenje višedecenijskom suverenu Crne Gore, a srećemo ga i kod političara prosrpske provinijencije, samo ću napomenuti da su prve decenije 20. vijeka njegovog samovlašća najnesrećniji period u novijoj istoriji Crne Gore. (Stvaranje glavarskog sloja s jedne i brojne sirotinje s druge strane, progoni univerzitetske omladine, vođa i pripadnika Narodne stranke, gaženje kanonskih propisa i proglašenje u Ustavu autokefalnosti Mitropolije crnogorske, kapitulacija crnogorske vojske, bjekstvo iz zemlje, tzv. božićna pobuna, sukobi bjelaša i zelenaša.) Zahvaljujući naslijeđenim podjelama među Crnogorcima, novi, odlazeći gospodar držao je jaram građanima Crne Gore tri decenije, da bi se nedavno oglasio sa zahtjevom da se „izdignemo” iznad njih i da „zaboravimo na međusobne optužbe i na sve razlike i nesuglasice političke i druge prirode”, jer je „zdravlje građana u velikoj opasnosti”.

Nije ga sramota da pominje zdravlje građana: njegov DPS je raspisao parlamentarne izbore 30. avgusta, pa je počelo masovno partijsko okupljanje, a kafane i restorani su bili puni gostiju koji nijesu poštovali propisane mjere protiv epidemije. A i nova vlast se nije proslavila: kasnilo se sa formiranjem Vlade, u januaru nova vlast nije prihvatila predlog Instituta za javno zdravlje o uvođenju rigoroznijih mjera, donesene mjere nijesu primjenjivane, novčane kazne nijesu izricane, bar ne u mjeri koliko je bilo potrebno, kasnilo se i sa nabavkom vakcina, a pojedini visoki funkcioneri vlastitim primjerom podsticali su građane da se ne pridržavaju propisanih mjera. Došli smo dotle da se i vojska izvodi na ulice i da nam prijeti zaključavanje, ukoliko nove mjere u narednih 10 dana ne budu dale efekat. Dakle, potpuno zatvaranje Crne Gore dolazi u obzir tek kada se završe izbori u Nikšiću. No, to je posebna priča – tužna i žalosna. „Jesi li prokleta, Crna Goro, mimo ikakve zemlje u svijetu” (M. Đilas) da nam je politika sudbina i važnija od ljudskih života.

---