-Piše: Ratko Kontić

Čitam ovih dana, kao i svi u Crnoj Gori, šta je radio bivši ministar, prof. dr Petar Ivanović, aktuelni savjetnik predsjednika CG. Čitam kako se odnosio prema onome što nije njegovo već države Crne Gore i njenih građana, ali i prema onome što pripada Abu Dabi fondu. Ali nije važan prof. dr Ivanović. On će odgovarati pred zakonom, ukoliko se obezbijede kvalitetni dokazi. Važan je Milo Đukanović, predsjednik naše države.

Ne mogu vjerovati da je on znao za ovakve aktivnosti. Ne mogu vjerovati da je bio saglasan s tim. Ne mogu vjerovati da im je dopustio da se ovako obrušavaju na budžet CG. Ne mogu vjerovati da je Đukanović dopustio da ovako urušavaju sve ono u šta je uložio svoj lični i politički život.

Ne mogu razumjeti zašto je SD tražio da joj mašinovođe i kondukteri plate partijske skupove, i još mnogo toga što je nerazumljivo od pojedinih subjekata bivše vlasti. Ne mogu razumjeti da je majci prof. dr Ivanovića dat novac Abu Dabi fonda. Ne mogu vjerovati da bi tadašnja ambasadorka u Crnoj Gori bila saglasna s tim. Ne mogu vjerovati da je predsjednik Đukanović bio saglasan s tim. Ili je za sve znao i bio veoma saglasan?

Znam Đukanovića iz nekih drugih vremena. Imao sam čast da budem saradnik bivšeg predsjednika RCG Momira Bulatovića. Zajednički smo prošli mnogo toga, i lijepog i ružnog. Znam da je Đukanović imao veliko poštovanje prema njemu dok se nisu politički razišli.

Kao primjer zašto ne mogu vjerovati da je Đukanović dopustio da ne poštuju ni državu ni njega, opisaću kratko jedan od vidova saradnje bivšeg i sadašnjeg predsjednika RCG, tada na funkciji premijera. Razgovor teče ovako: „Hitno treba avion države Crne Gore, radi se o ozbiljnom problemu. Reci Momiru o kome se radi i zašto mu treba. Ja sam dao saglasnost, ali ću je povući, ako se Momir s tim ne slaže. I ne zaboravi da mu kažeš da će taj čovjek snositi troškove goriva do svog odredišta”, reče objašnjavajući mi ko je u pitanju. Naravno da se predsjednik Bulatović složio i o tome sam obavijestio premijera, na čemu je bio zahvalan (radilo se o jednom poznatom crnogorskom sportisti).

Đukanović je dug period imao veliki politički autoritet. Od mladog komuniste, najmlađeg premijera, premijera osumnjičenog za neke nedozvoljene radnje u grupi, do čovjeka koji je stvarao neke naše bivše domovine. Onda je 2006. godine, svojim autoritetom, ostvario nezavisnost i međunarodno priznanje Crne Gore. Lično on i niko drugi, ali na osnovama programa LSCG i njenog lidera Slavka Perovića, Mira Vickovića i još nekih. Bilo je tu razne logistike i uticaja sa strane, ali sve je mirno prošlo. Čovjek koji je morao biti nosilac partijske ili koalicione liste u glavnom gradu, ali i u najmanjoj lokalnoj zajednici, jer drugi autoritet nije postojao. Morao je biti nosilac liste i u gradovima ili mjestima gdje su rođeni pojedini kandidati, tamo gdje bi trebalo da ih cijene najviše.

Takav način je proizveo jedan sociopsihološki fenomen. Đukanović je živio svoj lični i politički život, ali je živio živote i svih onih oko njega, u partiji, raznim biznisima ili koalicijama. Fenomen koji ima svoju uzročno-posledičnu vezu. Kada Đukanović ne želi više da živi tuđi život, kad mu dosade ili prevrše mjeru, taj čovjek nestaje sa političke scene ili iz javnog života Crne Gore. Ako ne nestane potpuno, on postaje nebitan. On ili partija kojoj pripada, kako kad.

Ima li boljih primjera od Igora Lukšića, Ratka Kneževića, Svetozara Marovića, Ranka Krivokapića? Da ne pominjem razne predsjednike opština iz Đukanovićeve partije.

Šta se desilo sa Đukanovićem? Da li je stvarno ta 2006. godina trenutak poslije koga je on izgubio sebe i kontrolu, ili barem preventivno razmišljanje? Da li su one nestvarne i neponovljive tri godine ekonomskog buma Crne Gore ostavile tako duboke posledice i promijenile svijest nekih ljudi? Dijela naroda koji je tokom svoje istorije živio skromno, ali najvećim dijelom čestito. A onda su počeli grabiti da ručaju uz bračno uzimanje dnevnica i još puno toga, sve na teret poreskih obveznika. Napisao sam jednom da se plašim da će Crna Gora postati predmet izučavanja viktimologije. I postala je, zbog obijesnih ljudi, posebno nakon osamostaljenja.

Đukanović je, u jednom trenutku, shvatio da nismo mnogo važni. To je i danas jedina moguća socijalizacija Crne Gore ka integracijama i možda EU. Ali ta socijalizacija mora biti uredna. Ta socijalizacija nije mogla biti ostvarena na način koji je dopustio ili bio sa njim saglasan. Niti će biti moguća. Ne može se s takvim ljudima u EU. Ni sa Đukanovićem, ako je saglasan sa njihovim činjenjem.

Kohabitacija sa novom vlašću mora biti potpuno drugačija, a njih se mora odreći ili dati ostavku. Nova vlast je drugačija, to je izvjesno. Mora se odreći da bi ostatak svoje statusne pozicije kao predsjednika CG uspio da završi kako dolikuje jednom predsjedniku svih građana, ako on sebe tako doživljava.

Drugo rješenje je da, što prije, podnese ostavku na mjesto predsjednika države, reformiše partiju i vrati se, kada dođe vrijeme za to, u novu borbu za vlast. Ovo navodim jer je na nedavnom kongresu DPS-a dobio punu podršku. Povratak na vlast partija čiji programi postanu prevaziđeni ili je dezavuišu njeni vodeći funkcioneri nije nepoznata političkim prilikama na Balkanu, od uvođenja višepartijskog sistema. Ostaje nejasno zašto na tom kongresu nije ozbiljno razmatrano zbog čega je DPS izgubio povjerenje građana i ko je za to kriv. Povjerenje koje će veoma teško ponovo steći.

Politička strategija koju M. Diverze naziva „kamuflažom” kada se stvarni ciljevi i motivi političke akcije sakrivaju pseudociljevima i pseudomotivima, sa naznakom sopstvene idealizacije i uvjeravanjem da su interesi naroda i države dovedeni u pitanje, neuvjerljiva je. Da ne pominjem lošu procjenu kako riješiti izbore 2016. godine, a onda katastrofalan potez u decembru 2019. godine s pokušajem stvaranja „partijske crkve”.

Bilo bi fino vidjeti Đukanovića kako se iz skupštinskih klupa, kao poslanik, bori za ostvarivanje programa svoje partije, zastupa interese svojih birača i daje doprinos budućnosti Crne Gore. Njemu je lako da sa pozicije predsjednika, svaka dva dana, zateže konopac reformi koje ne može zaustaviti.Treba da se aktivno uključi i da svoj doprinos u parlamentu svojim iskustvom u politici, koje nije malo.To bi bilo fer i prema njegovim biračima jer je odavno jasno da je DPS = Đukanović i niko drugi. Zato mu partijske kolege ni ovog puta „nisu dale da ode”, svjesni šta bi se desilo sa njihovom partijom.

Ako Đukanović to ne uradi, dokazaće da nikada nije uspio da postane državnik i pored mnogostrukog obavljanja najodgovornijih funkcija u državi, za 30 godina. Dokazaće da je samo običan pragmatični političar i ništa više. A međunarodni ugled Crne Gore mnogo zavisi od profila njenih čelnih ljudi.

Đukanović je veoma vješto opstajao na vlasti, vjerovatno držeći se riječi sjajnog pjesnika i filozofa: „Nije sve u svoje vrijeme, sve je u tvoje vrijeme”. Zna naš predsjednik na koga mislim. A to su prof. dr Petar i družina pogrešno shvatili, a možda i sam predsjednik Đukanović. Imamo samo jednu državu, i ne mogu vjerovati. Političko „ponašanje” partije Đukanovića je prevaziđeno. A predsjednik, okružen dugo ponašanjem homopolitikusa i homoekonomikusa, plaća čitav ceh. Ili je i on isti kao oni. Mora prestati da živi njihove živote i oni će nestati kao mjehur od sapunice. Tada će se vidjeti da li postoje razlike između njega i njih, ljudi-funkcija i dnevnica.

Bilo bi pošteno da nam kaže da li je znao za sve ili su to radili krijući od njega. Mnogo će lakše biti budućem tužilaštvu i sudovima. Dođe trenutak kada bi čovjek trebalo da se zastidi i pred drvetom na koje naiđe zbog onoga što je učinio.

---