- Autor: Miljana Nešković

Nedostajala su mi jutra u kojima me je budilo sunce. Ovakvim danima sam se nekad radovala. Kao s lanca išla bih na trčanje bez jakne. Konačno je došlo lijepo vrijeme, dovoljan je duks. Modne revije, pozorišta, festivali, promocije koječega, izložbe, druženja, ljudi koji žive različite živote… „Dolazi proljeće, a Beograd je najljepši u proljeće“, bubnjilo bi u meni. Život je u proljeće postajao bolji.

Kad otvorim oči ujutru, treba mi par trenutaka da se podsjetim da više ne živim u tom svijetu. Korona je odnijela sve obrise zabavnog, a da realnost bude još realnija, korona nije došla sama. Jeste ponovo proljeće i dan jeste prelijep, ali je otrovan. Osunčana terasa koja me vuče nema više moć da mi podigne serotonin, naprotiv. Zadržim li se predugo napolju, slijede mi vrtoglavica, mučnina i bol u grlu. Moj organizam, koji je veći dio života proveo u Košutnjaku, vrlo burno negoduje na smog koji mu serviram. Tri godine zaredom disala sam na škrge, da bih konačno prestala da se nadam da je sve faza koja će proći. Tako sam nedavno kupila prokleti pročišćivač vazduha.

Umjesto nedjelje napolju, provešću još jedan dan u krugu te sprave, koja košta kao „Svetog Petra kajgana“ i koja je neki vid respiratora za stan. Prezirem činjenicu što ne mogu bez uređaja neophodnog za život među ljudima koji su uništili sopstvenu zemlju, vazduh i vodu. Nemam kud. Usisavam, brišem pod, izmišljam šta da jedem, mijenjam muziku, radim jogu… Kad pomislim na TV serije, dobijem latentni napad panike. Vazduh u stanu je čist. Čim otvorim terasu da iznesem nešto, aparat se zabezekne kao da je neko bacio suzavac u kuhinju.

Ovo nije život, ovo je postojanje u svoja četiri zida. Ljudi lajkuju apele protiv sječa šuma, ali nastavljaju da bacaju plastične kese u rijeku. Priroda izgleda kao da se budi, iako se tužno gasi pod teretom otrova za koji smo svi mi odgovorni. Neki biraju da patnju planete ne vide i da se samo raduju lijepom proljećnom danu. Ne znam da li da im zavidim ili da se ljutim na njih.

Prije nekoliko godina internetom su se vrzmali snimci polarnih medvjeda koji unezvijereno shvataju da nemaju gdje, dok im se usled globalnog zagrijavanja topilo tlo na kom su stajali. Danas ih potpuno razumijem. Isto se osjećam. Nedostaje mi priroda u svojoj punoj snazi i slobodi. Natjeram se da prošetam Košutnjakom i u grlu mi se stegne knedla kad shvatim da odavno ne miriše kao šuma. Pokušala sam da pobjegnem na Bukulju, ali ni ona nije mirisala kao planina. Političari se bave mafijama, rejtinzima i izbornim uslovima, dok se rijeke pune smećem, zemlja kontaminira i ptice izumiru.

Ima nečeg tantalovskog u ovom zagađenom korona proljeću u Beogradu. Želje čije nam je ostvarenje istovremeno nadomak ruke, a ujedno i nedostižno, bukvalno su recept vječne patnje. Na Instagramu gledam žurke, skijanja i bajkovite zanzibarske zalaske, ali to nije moja stvarnost. Ko zna da li će ikada više biti. Sve što liči na život tako je postalo daleko da iz ove moje dnevne sobe djeluje kao fatamorgana. Dok se vrtim ukrug po stanu, lagano prihvatam činjenicu da sve na čemu mogu da postojim nestaje.

Anesteziram vrijeme tako što se zamajavam intelektualnim zagonetkama. Slikam, čitam, pišem… Čak i kad riješim da ni na šta ne mislim, perifernim vidom opet ukačim taj „smak svijeta na odloženo plaćanje“, koji nam se dešava. Dok brišem prašinu, presreću me vijesti o smrtima ljudi koji su morali živjeti duže. Slijede telegrami saučešća, teški telefonski pozivi i ona čuvena rečenica „Znaš da sam tu za sve što ti treba“. I jesam tu, samo ne znam kako toliko ljudi više nije.

Ko će od nas ostati? Šta će nam ostati? Šta smo postali? Neznanja puštam da me peku iznutra, jer kad nekoga sretnem ne smijem ni da se požalim. U mojoj porodici svi smo živi, zdravi, vakcinisani i revakcinisani. Ko sam ja da usred korone pravim frku oko činjenice da nisam sigurna da će moje dijete imati planetu kompatibilnu za ljudski život?

Naravno, dok gledam sunce iza stakla, često mi dođe da zavrištim pred stvarnošću u kojoj ostajemo bez vode, vazduha i zemlje. U meni ključa potreba da sručim sav svoj gnjev od straha na ljude koji ne gase otrovne fabrike, bacaju đubre svuda i lože sve što stignu. Šta će im poslovi, ako se zbog njih dave u zagađenju? Šta im vrijede tople sobe ako znaju da će da se razbole od tog grijanja? Zašto nam je tako teško da razvijemo svijest o tome da je u ovom trenutku istorije svijeta od svega važnije šta iza sebe ostavljamo planeti? Kako ti političari bar ne pomisle na svoje zdravlje i zdravlje svoje djece?

Onda se zaustavim. Koga da grdim? Da li ljude koji umiru od korone ili nečeg drugog što ne mogu da liječe kako treba zbog korone? Ili one kojima umiru bližnji? Nema smisla. Sve što mogu je da im dam do znanja da sam tu za sve što treba i nastavim dalje, s istim grčom u stomaku. Olakšavaću svojoj duši ovaj osjećaj bezizlaznosti čišćenjem svog komadića zemlje u tišini.

A šta kad rijeke toliko uništimo da pročišćivači vode postanu beskorisni? Koliko još vremena imamo dok vazduh do te mjere ne postane zatrovan da ni aparati ne mogu da nam pomognu? Pitaću se to u sebi. Nije sada vrijeme da se pokreće ta tema. „Imamo većih problema“.

nova.rs

---