- Piše: Slobodan Savović

Kao što to obično biva, tek kada nešto izgubimo shvatimo njegovu vrijednost. Ali ko sam ja da govorim o Zoranu Đinđiću? Ko sam ja da kažem da su naše generacije njegovim preranim odlaskom i ovdje i u Srbiji izgubile šansu da budu pristojnije? I nijesam ja njegov idolopoklonik, samo sam se pronašao u njegovim riječima. Za početak.

„Ne može da se promijeni Srbija a da svi ostanemo nepromijenjeni. Da bi se promijenila Srbija svako od nas pomalo mora da se promijeni. U svom pristupu problemima, u svom mentalitetu, u svojim radnim navikama, jer Srbija to je zbir svih nas. Odnos prema životu, odnos prema poslu, odnos prema odgovornosti, odnos prema porodici, odnos prema sebi i svojoj ambiciji. Mi moramo nešto u svom mentalitetu promijeniti. Prvo da budemo pozitivni ljudi. Ne da kada se god probudimo kažemo... au još jedan dan. Ili šta god da dođe nepoznato, mora da je nešto neki neprijatelj smislio. Ili što god ne razumijemo, to je protiv nas”.

Kako bih volio da ove ili slične riječi opet izgovori naš premijer Krivokapić. Makar kada se obraćao prosvjetnim radnicima iz vile „Gorica”. Jer, „moramo kao narod da odrastemo i kao ljudi da prihvatimo cijenu tog odrastanja”. A ko prvi ako ne čelni. Kao i Srbija tada tako i Crna Gora sada traži samo pristojne ljude.

Dakle, naš ključni problem je ipak karakterne prirode. Problem je u našim sebičnim i ponositim motivima zbog kojih bivamo žrtva manipulacija svake vrste i zbog kojih sami zavisimo od bilo koje totalitarne vlasti. Kada sami sebe nećemo razumno da kontrolišemo, dajemo pravo državnom rukovodstvu opravdane argumente da nama upravljaju kako upravljaju. Postoje trenuci u istoriji kada su pojedina društva odlučivala da se urazume, da porade na sebi da se iznutra reformišu, i tada nijesu imali potrebe za totalitarnim režimom. O tome je govorio Đinđić.

„Ja se cijelog svog života opredjeljujem. Život je stalni proces donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti. Međutim, ljudi to ne žele. Većina ljudi donese mali broj odluka, a ostalo ostavi u nedefinisanom stanju. To ne trpim. Tražim da ljudi budu za ili protiv. Oni to doživljavaju kao pritisak. Budim ih iz sna, a oni ne vole da ih neko budi iz sna”.

O tome je govorio Đinđić. O tome mi u Crnoj Gori treba da pričamo. Da pokušamo da se reformišemo kao društvo iznutra. Ali kako? I imamo li snage za taj put? Nije stari totalitaristički režim opstajao trideset godina bez podrške nas kao društva. O tome takođe govori Đinđić. O potrebi da u našem društvu pobijede normalni, pristojni ljudi. Proces pobjeđivanja pristojnih ljudi u Crnoj Gori moraju da započnu ne političari nego neke druge snage našeg društva. Moraju biti vidljive za početak. I to bi bilo dovoljno za početak, ili ovih prvih stotinu dana.

---