- Piše: Dejan Kandić

Prije nego što se donese odluka o totalnom zatvaranju zbog kovid epidemije volio bih da nosioci vlasti u Crnoj Gori dobro izmjere, izvagaju i nakon iscrpne analize donesu odluku.

Nadam se da će neko od njih pročitati ovaj tekst, a ako ne to, onda da će se barem staviti u poziciju običnog čovjeka, radnika u privatnom sektoru. Da bi s moralne strane mogli naći opravdanje za eventualnu odluku o zatvaranju, poželjno bi bilo da se svima u javnoj upravi, osim zdravstvenih radnika i zaposlenih u policiji, ukinu primanja i da se taj optimalan novac podijeli ravnomjerno sa svim radnicima koji će ostati ili su već ostali bez plata. Ako je zatvaranje opcija, onda bi ovakva odluka bila najpoštenija i niko ne bi imao pravo da se buni i prigovara.

Volio bih da nosioci javnih funkcija budu svjesniji situacije, da se stave u poziciju ugostitelja, ugostiteljskih radnika, hotelijera, turističkih radnika, prevoznika, uvozničkih firmi, domaćih proizvođača, trgovaca itd.

Vjerujem da su svi svjesni da još jedno zatvaranje vodi u propast veliki dio privrede. Prošlogodišnje zatvaranje je napravilo pravu eroziju u turističkoj privredi. Subvencije su bile mizerne, neiskrene, nepoštene a jednim dijelom i štetne, posebno kod moratorijuma na kredite, gdje su korisnici kredita bukvalno pokradeni. Ugostiteljski objekti koji ne rade više mjeseci u godini dana osuđeni su na propast. Zašto su osuđeni na propast? Nije teško objasniti ali mislim da je svrsishodnije nacrtati.

Kao primjer, navešću jedan restoran u Podgorici koja ima najveći broj stanovnika, veliki promet ljudi, centar je administracije, tu su diplomatska predstavništva itd. Podgorica je uzeta kao reper jer se najbolje kotira.

Zakup prostora – 2.000 eura (otprilike 100 metara kvadratnih, kirija se ne oprašta jer je većina vlasnika poslovnih prostora kreditno zadužena kod banaka, moratorijuma nema a bolje i da ga nema nego da bude kao prošlogodišnji).

Doprinosi za radnike – 2.000 eura (10-12 radnika je neki prosjek zaposlenih u manjim restoranima. Namjerno uzimam srednju vrijednost. Ovo su samo doprinosi, plata nema jer nema prometa, podrazumijeva se).

Račun za struju – 200 eura

Račun za vodu – 50 eura

Knjigovodstvene usluge – 100 eura (ovaj trošak se ne može izbjeći, jer je knjigovođa neophodan zbog budućih planova).

Internet – 50 eura (internet provajderi nemaju milosti).

Odvoz otpada – 90 eura („Čistoća” u Podgorici je takođe naplaćivala svoje usluge).

Kreditne obaveze – 500 eura (najveći broj ugostitelja ima kreditnu obavezu iz ranijeg perioda, a uzeta je najmanja vrijednost).

Održavanje ulaza zgrada – 35 eura (ovo je cifra koja otprilike košta ugostitelje iako objekat ne radi. Ovo morate platiti jer javni izvršitelj i advokat od toga iznosa naprave bar još 170 eura. Ukoliko neko ne vjeruje, može da se raspita).

Amortizacija opreme i namještaja –100 erua (ovo je neki proizvoljan iznos).

Pokvarena roba –100 eura (takođe proizvoljan iznos).

TOTAL – 5.225 eura.

Iz ovoga se da zaključiti da jedan mjesec zatvaranja ugostitelje košta minimum 5.000 eura. Najveći problem predstavlja gubljenje posla za više od 10 radnika po jednom objektu, koji nemaju mogućnost da ne plate kiriju za stan, struju, vodu, telefon i ratu za kredit.

Šta dobijamo totalnim zatvaranjem? Dobijamo opšte siromaštvo iz kojeg se ne možemo izvući nekoliko narednih godina. Prezaduženi ugostiteljski radnici će posegnuti za sezonskim poslovima u Hrvatskoj ili negdje drugo kako bi nadomjestili nedostajuća sredstva.

Vlasnici će biti primorani da uvoze radnu snagu koja će biti osjetno skuplja i svi smo u kolektivnom gubitku.

Molim donosioce odluka da naprave otklon od dosadašnje pogubne politike i da ni u kom slučaju ne posegnu za zatvaranjem granica. Ukoliko u najhitnijem roku ne popuste stege privredi, ukoliko se ne otvore restorani, butici... i ne pošalje jasna poruka investitorima da sezona kreće 1. maja, posledice će biti katastrofalne.

Još jedno zatvaranje mi preživjeti ne možemo!

---