-Piše: Dragan Mraović

Naš najveći živi pisac Milovan Vitezović napisao je odmjeren i namjeren scenario o Svetozaru Miletiću za film „Ime naroda”, a uz maestralnu režiju Darka Bajića i vrsne glumce dobili smo, poslije niza godina, ozbiljno filmsko ostvarenje na teme naše nacionalne istorije i malo kiseonika u obnovi našeg genetskog koda. I to bez potoka kečapa kao surogata krvi i bez „fak ju” u svakoj replici, što ne samo da, nažalost, gledamo u zapadnim produkcijama, već se to prelilo i u naše savremeno filmsko stvaralašto koje se, umjesto da bude izvorno, pretvara u „fejs kopi” najnižeg zapadnog kiča zbog povodljivosti mnogih naših filmskih stvaralaca.

Milovan Vitezović i Darko Bajić su načinili dostojanstven film na tešku temu o kojoj postoje različiti pogledi ne samo u srpstvu, već i u mišljenjima okolnih naroda saučesnika u našoj zajedničkoj tragediji pod Austrougarskom. Oni koji su bili protiv ujedinjenja južnih Slovena vjerovatno će unijeti u svoje ocjene više zajedljivosti nego estetike, a oni koji misle da je to ujedinjenje bilo dobra ideja neće tražiti politički trun u oku umjetničkog djela. Naravno, između ova dva kod nas moguća suprotstavljena pogleda, stoji ono što su autori filma, Vitezović i Bajić, predočili i što je iznad političkih strasti i naše prizemnosti. Uzvisili su ideju borbe za ideale i podsjetili nas da ideali postoje, da su oni žarište plemenitih ideja na polzu svoga naroda. Predočili su doba u kome naši preci nisu bili sebeljubivi, već su žrtvovali svoje življenje da pomognu svome rodu da se ujedini, za razliku od „milogoraca”. Svetozar Miletić je gradio, a Gospodar razgrađivao. Svetozar je bio plemenit čovjek koji se žrtvovao za narod, a Gospodar žrtvuje za fotelju i evriće narod kome pripada uprkos svom samoporicanju. Jer Bog odlučuje ko je ko po rođenju. Ideje Svetozara Miletića bile su ispravne u njihovo istorijsko vrijeme i ne može se o njima suditi na osnovu našeg današnjeg rakursa, već treba poštovati njegovu borbu za ideale, koji su bili usmjereni za dobrobit svih Slovena. Za te svoje ideale on je bio spreman dati sebe i sve svoje, za razliku od nas, jer naše doba nije vrijeme plemenitosti, davanja i drugosti. Ovo je doba Gospodara i sličnih ljudi.

Sažeti Miletićevo djelovanje u vremenski oročeno filmsko djelo je podvig. Svojim scenarijom Milovan Vitezović je pokazao da mu nema premca u tom poslu. Ali, umjeriti i odmjeriti ritam radnje da bude nešto brži i nama danas bliži, a ne poremetiti ritam Miletićevog doba, usmjeriti sjajne glumce da to dočaraju na upečatljiv način uz isticanje etičkih i moralnih vrlina koje je scenario ponudio, zasluga je Darka Bajića.

U ovom filmu je ostvareno idealno filmsko trojstvo scenarista – reditelj – glumci i to u oseci gospodstvenih filmskih djela pokazuje da imamo kod nas one koji umiju da načine dobar film s plemenitom potkom nasuprot gomili ostvarenja u kojima gledamo autošovinizam na štetu Srba koji su najveći stradalnici uz Jevreje čiji se Holokaust završio, ali srpski još uvijek nije. Jer Srbi su savremeni Jevreji.

Ovo jeste film u kome su Srbi stradalnici, ali i pobjednici, što odavno nismo vidjeli, u kome se ne urušava dostojanstvo srpskog naroda. Nadajmo se da će naša kinematografija snimiti još nešto ovakvo, a može, jer još imamo Vitezovića i Bajića. Do tada njihov film nas podsjeća da bez ideala nema ni svrhe, ni sreće u životu.

Imamo još, ne zadugo, i Gospodara, ali njemu i nama je bolje da se za njega nikada više nigdje ništa ne čuje, pa ni u nekom filmu. Dovoljna je šteta koju je već načinio da on bude samo opomena da nam se to zlo ne ponovi.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---