-Piše: Vojislav Bulatović

Dvadeset prvog februara elektronski mediji su nas podsjetili na Međunarodni dan maternjeg jezika. Mi u Crnoj Gori imamo razlog da taj dan obilježimo nekako „mimo svijeta“, jer imamo službeno i međunarodni maternji koga povezuju, označavaju međunarodne skraćenice: SRB-MNE-CRO-BiH. Četiri etno-zajednice kumovale su toj vezi. Pobole su političke zastave na „svojim“ parcelama jednog jezika i istakle pravo da ga upotrebljavaju, uređuju, normiraju i nazivaju kao svoj autohtoni. Ova situacija je u svakodnevnoj jezičkoj praksi prevedena u šalu da smo preko noći postali poliglote.

Naš „međunarodni“ materinski jezik službeno ima, dakle, ne jednu, već četiri matere, koje su kao mitske Arahne ispredale paralelno i odvojeno iste niti i iste mreže s manjim kreativnim odstupanjima (dijalektima, lokalizmima i glasovnim promjenama).

Mi znamo da ovi „jezici“ nisu stvoreni kao paralelne tvorevine koje su se u jednom trenutku naše prošlosti približile, pa čak jedno vrijeme i bitisale kao „srpsko-hrvatska“ fuzija, a onda najnovijim etno-političkim udaljavanjima vratile „autohtonim“ korijenima.

U našoj priči o maternjem jeziku uglavnom zjapi jedna ogromna rupa iz koje je postepeno izmještena jedna gromadna naučna figura – Vuk Stefanović Karadžić. Svaka priča, pa i ona savremena gdje se ukazuje na potrebu budnosti u očuvanju jezika, površna je i periferna bez isticanja velikog djela Vuka Karadžića. Vuk je iz „tamnog vilajeta“ našeg balkanskog bitisanja zahvatio, na našu sreću, punu torbu „dragog kamenja“ koje je vrijedno brusio i predstavio ga svijetu u vidu narodne književnosti, posebno epskih pjesama. Evropa i njeni veliki umovi (Gete, Grim i dr.) su preko ovog narodnog stvaralaštva, koje im je Vuk predstavio, upoznali naš duh i ljepotu jezika za koji se Vuk borio dugo, hrabro i mukotrpno. Prije Vukovog stvaralačkog djela ovaj jezik je artikulisao egzistencijale ropskog življenja: borbu, zulum, očaj i čežnju za slobodom. Vuk, kao rodoljub koji je bolno doživljavao veliku distancu između evropskih kulturnih naroda i svoga naroda, latio se sizifovskog posla da preko jezičke reforme i književno-jezičkih standarda predstavi Evropi svoj balkanski rod koji je u svom „govedarskom jeziku“ čuvao vjekove robovanja, borbe i otpora. U svojoj briljantnoj besjedi na Vukovom saboru u Tršiću pjesnik Matija Bećković je rekao: „Nije slučajno da se Vuk pojavio kad i Karađorđe“. On je kao „narodni perovođa, svojom bunom u razumu“ dao doprinos oslobađanju svoga roda. „Sve što je htio, mislio i učinio namjeravali su i drugi prije njega, ali su odustajali; jedini je Vuk ostao nepokolebljiv. Zato se morao ponižavati, gladovati, založiti i glavu. U hajci na Vuka, saplitali su hromoga i nazivali: sakati odrod koji je čobanski štap ostavio i mekog se perca prihvatio; bestidni zlodjej koji je frak obukao da bi rep sakrio... nakićeni crni gavran, domaći izdajnik i strani špijun.“ Kao što se vidi iz ove besjede malo je reći da je Vuk reformator našeg jezika ako se ne istakne pod kojim uslovima i uz kakve napore je Vuk ostvario svoje djelo. Koliko li je puta pregazio taj „jednonogi Vuk“ da bi stigao u naše raštrkane varoši i naselja? Nije lako bilo ni kod knjaza Miloša (čiju je vladavinu kritikovao) kad su njegovi činovnici s njim izvodili sprdnju. Nije mu lako bilo ni s guslarima koji su mu (kao starac Milija) pjevali uz čašicu mijenjajući danas ono što su juče kazivali. Nije mu lako bilo ni sa austrougarskim vlastima u Zemunu gdje je morao zbog sumnje da je nosilac neke infekcije provoditi po mjesec u „kontumacu” (karantinu). Nije mu lako bilo ni u svom domu u Beču gdje je sedamnaest stanodavaca promijenio i gdje su mu djeca umirala. Nije mu lako bilo skupljati novac za svoje projekte i putovanja. I, konačno, nije mu lako bilo sa svojim protivnicima, izdavačima i štamparima kad je rezultat svojih istraživanja trebalo iznijeti na svjetlost dana. Na trenutak, zamislimo kako bi Vuk djelovao da je imao nešto od sredstava kasnije civilizacije?!

Zar ovakvom Vuku nije mjesto pored Njegoša, svuda gdje se promovišu, šire i unapređuju kultura, jezik i pismenost? Škola je centralno mjesto za tu slavu i čast. U školi mladi naraštaji moraju učiti od Vuka ne samo njegovo djelo već da im on bude uzor rodoljublja, pregalaštva, karaktera...

Naš jezik danas traži vukovske borce za njegovu čistoću, koja je sve više ugrožena tuđicama, medijskim bezosjećajnim govorom u vidu rafalnih saopštenja bez dikcije i intonacije. Tu su, naravno, nadmetanja lingvista koji nekritički dopunjavaju književni standardni govor iz lokalnih govornih rezervoara, koriguju i dopunjavaju pravopisna pravila i pravila glasovnih promjena, remete odnose ćirilićno-ćiriličnog pisma i slično. Da zaključim, niko ne može očekivati da jezik stane kod Vuka, već da Vuk ima svoje zaslužno mjesto u njemu i našoj kulturi.

---