Autor: Svetlana Slapšak
U nastavku trampovskog cirkusa, kojim će se mediji još naslađivati ako ne bude gore, pojavila se Mardžori Tejlor Grin, novoizabrana kongresnica. Ona je izjavljivala da neke političare i njene buduće kolege i u Kongresu i u Senatu treba kazniti smrću zbog izdaje, da je 11. septembar 2001. bio insceniran, kao i pokolji po školama, da građane SAD napadaju vanzemaljci putem laserskih zrakova, nagovijestila je da je neko upravljao njenim umom, ponijela je pištolj u Kapitol, članica je QAnona, pristalica mnogih teorija o zavjerama i još ponešto. Umjesto da pacijentkinju liječe, u njenu korist, i time izbjegnu mogućno ubistvo, pucnjavu ili pokolj u zgradi Kapitola, republikanci je nisu izbacili ni iz stranke ni iz Kongresa, a uz tešku muku su je ipak glasanjem uklonili iz komisija u kojima bi mogla čak i odlučivati. U svojoj odbrani pred Kongresom je dotična, bez izvinjenja bilo kome, ipak pošteno i otvoreno izjavila da se 11. septembar desio, da su se desili i pokolji po školama, dakle da su to činjenice. I pri tome se Kongres nije valjao od smijeha.

Da li zaista činjenice postaju budalaštine kada ih potvrde budale? U ovome slučaju, izvjesno. Priznavanje činjenica je tu postalo ritual, minimalni kriterijum za učestvovanje u vlasti – ne samo u politici. Time je uspostavljena demokratska pravda po američkim mjerilima, poštovana je volja birača Tejlor Grin. Udovoljiti njima, odnosno povlađivati njihovoj ludosti, bio je cilj ovog grotesknog ispita. Koliko su se republikanci izgubili pokazuje dodatni primjer – isto tako, i istovremeno, glasali su i srećom zadržali Liz Čejni, treću ličnost po važnosti u stranci, koja je glasala za ustavnu tužbu (impičment) protiv Trampa. U SAD se, ne samo na osnovu ova dva primjera, još uvijek vjeruje da su činjenice jače od budalaština, a da glasove budala treba poštovati… ako su u manjini.

Uporedimo to sa našim primjerom. Vlada je mlada, tek joj je sto dana, dakle neobični događaji su mogući. Zamislimo da, recimo, neko u Skupštini ili čak u Vladi počne da dokazuje kako je nezavisnost države Kosovo činjenica, i kako je genocid u Srebrenici takođe činjenica. „Počne“, jer niko nije izabran na izborima s tim javno izrečenim ubjeđenjima, dakle nema prethodnu istoriju izražavanja činjenica. Takav nastup bi možda doveo do partijskog suđenja, kao u američkom slučaju, ali iz obrnutog razloga, jer se osoba usudila da brani činjenice, a ne budalaštine. Uvažavanje glasača naprosto ne bi došlo u obzir. Jasno je da je takav događaj nemoguć, jasno je da nema političkog predstavnika ili nosioca vlasti koji bi riješio da svoje ljudsko dostojanstvo, neumitno povezano sa poštovanjem činjenica a ne budalaština, konačno postavi kao cilj i znak raspoznavanja u javnosti.

Status dva uređenja, američkog i srpskog, različit je u tome što prvi djelimično dozvoljava prevlast budalaština nad činjenicama, a drugi sistematično njeguje budalaštine i ponižava činjenice. Primjer Trampa pokazuje da vremensko ograničenje od četiri godine nije naročito dobra zaštita, što pokazuje i grčeviti trud samog Trampa i sličnih primjeraka da vrijeme što više produže. Riječ „demokratija“, od sramote, ovdje nisam upotrijebila.

Peščanik.net

---