-Autor: Dejan Ilić

Nije to bilo davno, čitalac će se lako sjetiti šta je sve Vučić dobio na poklon od Trampa – ključ, penkalo i malo kasnije dekanter. Raspekmežen do nelagode (u oku posmatrača), Vučić je u septembru 2020. objašnjavao, ne bi li zasjenio prostotu, jedan po jedan poklon: kako ga je dobio i koliko mu svaki (mnogo) znači.

U ponedjeljak je, recimo to tako, na adresu Vučića stigao još jedan, odloženi septembarski poklon od Trampa i njegove administracije: Izrael je priznao Kosovo. Dobro, nije u ponedjeljak, priznao je Izrael Kosovo još tog četvrtog septembra u Vašingtonu, dok je Vučić primao poklone. A u ponedjeljak su Izrael i Kosovo to priznanje samo potvrdili tako što su zvanično uspostavili diplomatske odnose.

To je ta lukava domaća diplomatija: Vučiću pokloni, Kosovu priznanje. Za nas koji mislimo da je Kosovo već deceniju i po nezavisno od Srbije, diplomatski odnosi, njihovo uspostavljanje ili prekidanje, svejedno, između Izraela i Kosova, dođu mu kao nešto poput „vijesti iz svijeta“. Ali, drugo je za Vučića. On sa Kosovom liježe i sa Kosovom ustaje.

Pa je iz tog ugla zabavno što ga zakašnjeli poklon, nalik na političku lutajuću raketu, koji je ka Srbiji krenuo u septembru, nije zatekao kod kuće. Od tog „poklona“ sklonio se Vučić u pariski podrum Emanuela Makrona. Da li je francuski predsjednik bio ironičan ili samo snishodljiv kada je pohvalio Vučićeva hrabra i inovativna rješenja za pitanje Kosova, teško je tačno odmjeriti.

Od Kosova, vjerujem da su Makrona više zanimali aranžmani u vezi sa beogradskim aerodromom i metroom: i jedno i drugo bi trebalo da se pokažu kao unosni poslovi za francuska preduzeća. A kada Srbija nešto treba da prizna ili da dâ, naučio je to Makron od Trampa, Vučiću treba nešto da se pokloni. Pa se Makron, baš kao Tramp, potrudio i poklonio.

„Tokom današnjeg susreta u Parizu“, Vučić je, kaže, „doživio stvari koje nije ni sanjao“. Makron ga je „odveo u vinski podrum Jelisejske palate“. Hvali se Vučić da je „malo ko u Evropi imao čast da [to] vidi“. Da, ponovo imamo lukavu ovdašnju diplomatiju na djelu. Ostalo je tek nejasno da li je Makron rekao Vučiću to o „časti“ što ju je malo ko imao „u Evropi“ ili je ovaj potonji to sam zaključio.

Kako god, sva je prilika da se već neko vrijeme taj vinski podrum, zajedno sa kuhinjom i ostalim pomoćnim prostorijama u suterenu predsjedničke palate, redovno jednom godišnje otvara za posjete običnih ljudi – njih oko par stotina po jednom obilasku. Pored toga što mogu besplatno da razgledaju te pomoćne prostorije, posjetioci mogu da kupe i suvenire, a prihod ide u budžet za obnovu – palate.

Ako je suditi po Vučićevim izjavama, to što je u Srbiji san koji može da sanja samo predsjednik, u Francuskoj je java i za barem neke obične žitelje te zemlje. Ali, neka čitalac ovdje sada zastane i zamisli se – da li bi ga zaista zanimalo da se smuca po hodnicima i podrumima, pa bili oni i ispod palate francuskog predsjednika?

Što nas opet vraća na ključ, penkalo i famozni dekanter. Ako se pogleda kako je Tramp počišćen – a počišćen je kao smeće – sa mjesta predsjednika Sjedinjenih Država, kakvu to vrijednost daje njegovim poklonima i kako nama danas izgledaju oni koji su se donedavno neukusno i preko svake mjere otužno njima hvalili. A sad na to dodajte i konkretni rezultat posjete iz septembra koji je stigao u ponedjeljak.

I pokušajte onda da zamislite: kako će za par mjeseci izgledati rezultat Vučićeve posjete Makronu? Razgovaralo se o Kosovu, aerodromu i metrou. Kosovo je – inovativno ili ne – već riješeno. Po analogiji sa tim rješenjem, šta bismo mogli da očekujemo za aerodrom i metro?

Već se govorilo o Petričićevoj karikaturi Vučića kao poglavice. Petričiću se zamjerilo da je prekardašio, pored ostalog i tako što je posegnuo za rasističkim stereotipima. I zaista, nije Vučić od onih poglavica što su trgovali da bi dobili ogledalce i đinđuve. On se mijenja za ključ, penkalo, dekanter i – silazak u podrum.

Peščanik.net

---