Autor: Ana Vučković
Kako je čudno kad misliš da sve znaš, odnosno da bi u onim granama umjetnosti ili nauke koji te zanimaju, trebalo da poznaješ sve one koji su važni ili koji bi ti se mogli svidjeti. I onda se niotkuda, kao one riječi koje ne znamo, pa se odjednom pojave svuda, pojave i ti neki ljudi, koji su, gle čuda, postojali prije na primjer sto godina i imali Vikipedija stranicu od kad je Vikipedije, a da za njih sasvim slučajno nismo čuli.

Negdje tamo, u neki rukavac civilizacije zavukli su se ti neznani zabavni ljudi, osobenjaci, pronalazači, oni koji su išli ispred svog vremena, oni zaboravljeni ili nikad otkriveni. Uzbuđuje me ta pomisao da istraživanje nije gotovo i da se nastavlja, i da će se za mene nastaviti dok sam živa. Svako malo saznam za nekog novog čiji mi se rad dopada, pa bilo da je to neka ilustratorka iz Marseja, koja je, evo mogu da vidim i na instagramu, prije koji dan dobila dijete, ruska dizajnerka koja crta isključivo životinje i to bajkoliko ili neki opskurni kompozitor iz devetnaestog vijeka koga niko nije fermao dva posto dok je živio svoj ubogi život.

Do prije desetak godina nisam znala za Grejsona Perija, onog koga svi znaju jer se oblači u ženu i pravi nesvakidašnje šarene keramičke vaze i tapiserije, u milion boja. Zainteresovala sam se za njega, poslije njegove izložbe u Novom Sadu, a onda nabavila i prezabavnu knjigu u kojoj secira savremenu umjetnost i način na koji je konzumiramo. A onda me je on, odnosno njegov instagram nalog, odveo do još nevjerovatnih umjetnika, za koje nisam nikada čula.

U prvom redu, to je bio Henri Dardžer, njegova velika inspiracija i čovjek koji stoji iza niza vrlo zanimljivih, ali i bizarnih crteža i kolaža. Zašto baš sada saznajem za njega? Eto tako! Kao što sam sasvim slučajno u srednjoj školi otkrila Vorholov Factory i Idi Sedžvik, i cio jedan svijet koji mi prije toga nije bio poznat. Sad je to opšte mjesto, gotovo pa i opšta kultura, ali to nije uvijek bilo tako. Kako bi moj život bio siromašniji da nisam naišla na pjesme Poljakinje Ane Svirščinjske, pjesme o radosti, čežnji, ushićenju, bolu i tijelu. Saznajete stalno za nove i nove ljude, jasno, ali onda se desi veliko prepoznavanje, nešto je baš vaša šolja čaja i konačno ste na to naišli i prisvojili. Sada je to i vaše. Da nije tako možda bih sanjala nekakve građevine i zidove, a ne bih znala da su to ružičaste opeke Rikarda Bofila, čudesne građevine na Mediteranu, koje kao da je neko spustio iz kosmosa. Ružičasto obraslo kaktusima. I kaktusi su mi velika pasija, pa sam se zato zaljubila u Kaktuse Georga Šolca. I onda negdje zabilježim, okačim, neću da izgubim informaciju o onom što sam pronašla, a što mi se dopada. A toga ima toliko, svako od nas ko to radi, poslije nekog vremena imaće spisak od desetine imena. Kao što smo mnogi na taj spisak zauvijek dodali Vivijen Majer, čudesnu fotografkinju koja je slikara grad, djecu, uglove, parkove, paradokse, pa i sebe.

Za Vivijen Majer niko nije do skoro znao, ona navodno nije željela da se za nju sazna, ali takva genijalnost nije mogla zauvijek da bude sakrivena. Iako je sigurno gomila nevjerovatnih stvari zauvijek izgubljena.

Ali tu su i oni koji su oduvijek tu, samo nismo imali brz način da o njima odmah nešto saznamo. Odavno imam knjigu „Crtanje i slikanje” Brajana Bagnala, moji su mi je kupili kad sam pokazala želju da se bavim crtanjem. I u njoj mi je uvijek bilo enigmatično jedno drvo, pufnasto i meko, nešto kao vata, puslica ili maršmelou. Otvorila sam je danas i vidjela da je autor slike „U Šorehem bašti” Semjuel Palmer, a da je slika iz 1820.

I pored svega ružnog što se dešava, životne jurnjave i problema, lijepo je imati taj zabran, tu družinu kojoj se stalno priključuju novi i novi ljudi. Novi novi i novi stari ljudi.

P.S. A sad proguglajte ove stvari, možda vam se nešto i svidi…

nova. rs

---