-Piše: Krsto J. Pejović

Dešava se da je predmet razumijevanja nekog pravnog stava nedokučiv za stranku, bez obzira na to što pravna sigurnost nije ništa drugo no vjera u pravdu. Stoga nije narod bez razloga kazao da pojedine sudije moraju biti „dostojne u Božjim očima”. U protivnom, njihova suđenja su proizvoljna, pa i iracionalna. Interes uma djelioca pravde treba da je sažet u primjeni pravde. Moguće je da se kod pojedinih sudija uočava sumnja u primjeni prava. Pravni sistem savremene države ne može se razvijati bez pravednih zakona. Stoga zakonodavstvo ovog vremena mora imati elemente pravednosti, zakonitosti i pravne sigurnosti. Naravno, pored ovih elemenata ne može se, kad je u pitanju pravda, zaobići ni pravni institut ustavnosti. Međutim, i pored navedenog, često se uočava i latentni sukob između pravde i zakona. Ta provrječnost „zna” produkovati veću „slobodu” sudijskog uvjerenja kod pojedinih sudija pri suđenju, i pored toga što bi presuda trebalo da bude „besjeda pravednosti”. Nesporno je da dužnost sudije zavisi i od njegovog autoriteta i autonomnosti, ali samo pod uslovom da je institut slobodnog sudijskog uvjerenja u okviru pravde. Prije svega treba navesti da sposobnost suđenja nije svakom data. Sudija mora biti aktivan i sposoban da prihvati obavezu primjene pravde. Drugim riječima, „rupe u zakonu” pojedinim sudijama ne smiju biti razlog za davanje doprinosa razuđenosti između pravde i zakona. Pored toga, ima slučajeva da zakon ponekad nije saobraženje pravne norme, pa se stiče utisak da se čovjek ne može načuditi količini izobličene pravde. Ta se praksa ponekad pokazuje i potvrđuje, i toga su svjesni bar oni koji nijesu po svojoj vokaciji dâti mimo obrisa pravde. Sve se to ponekad može tolerisati, samo da se to ne javlja beskonačno. Mora se pobjeći od „uvažavanja” gaženja pravde. Ovo vrijeme nalazi za potrebnim da podsjetimo bar neke sudije da je pravda „besmrtna duša”, i da je moralni zakon iskaz pravde. Ono što pričinjava „nepravdu” pravosuđu kao sistemu jeste činjenica da pojedine zakone prati i jezička netačnost, a često i nedoslednost normi. Otuda ne čudi konstatacija da veće odsustvo zakonitosti pruža mogućnost ugrožavanja pravne sigurnosti, koja je stub pravde, pravnosti i pravilnosti. Ono što se ne smije prenebregnuti kad je riječ o pravosuđu jeste da modifikacija pravde ne može i ne smije dolaziti iz sfere politike, jer politika rješava ono što pravo ne rješava. Zato je nezaobilazno kao podsjećanje reći da je pravno rasuđivanje ono što pokazuje neka sudska odluka za koju iskazuje interesovanje određena stranka. Stoga valjano obrazloženje jedne sudske odluke jeste „ogledalo” pravnog rasuđivanja i promišljanja koje diktiraju pravne činjenice proistekle iz određenih pravnih posledica. Takođe, ono što je važno za valjano funkcionisanje pravosuđa jeste konstanta da je sudija neutralan i aktivan, da zna da „traga za pravdom”. Mora se prihvatiti da nedovoljno određene zakonske norme mogu dati „šansu” da sudija na osnovu slobode sudijskog uvjerenja može svojom odlukom da „nagriza pravdu”, pa ponekad čak i sâmu zakonitost. Pravno rasuđivanje mora biti podređeno pravilima i propisima, kako bi na jasan način, odnosno donekle bila ograničena sloboda sudijskog uvjerenja. Dakle, sudija ne može da uskraćuje pravdu zbog nejasnosti i nedovoljnosti normi. Sloboda sudijskog uvjerenja ne može biti ograničena ukoliko sudija ide i traga za pravednošću, kojoj mora biti uvijek prilagođen. Doslovno poštovanje zakona i osjećaj za pravdu čine osnov pravnog rasuđivanja. Pravilo da se efikasnost sudova mjeri brojem završenih predmeta treba ponekad zamijeniti izrečenom količinom pravde kroz sudske odluke. Suština ovog kazivanja nije u pojedinačnom primjeru pravnog rasuđivanja koliko u poštovanju odanosti pravdi, odnosno da sloboda sudijskog uvjerenja ipak ponekad bude ograničena pravdom. Jednostavno rečeno, sudijski um treba da je filter za pravdu, jer otkriva njenu svrhu. Ako je „znanje moć”, onda pravno rasuđivanje treba da bude posvećeno proučavanju i „nalaženju” pravde, s obzirom na to da je upravo to izgrađivanje snage sudije, pa i samog zakona.

---