-Autor: Miljana Nešković

Nema potrebe da se guraju, a svi se guraju. U samoposlugama, u bankama, u redovima za vakcinaciju, u autobusu oko slobodnog mjesta za sjedenje… Ima prostora. Čak su i obilježena mjesta poželjna za čekanje u redu, kako ljudi ne bi jedni drugima stajali za vratom i duvali u potiljke usred pandemije. Ipak se guraju. Prazan prostor između njih i onog ispred svrbi, nije to to ako se ne prilijepe za čovjeka. Šta ima da čekaju duže na kasi, u apoteci, u „Zari”... Imaju pametnija posla nego da gube vrijeme čekajući u redu. Gledaju kako da zaobiđu situaciju u svoju korist. Zato se guraju, provlače i nadmudruju naivčine koje poštuju osobu ispred sebe. „Ma šta me briga za njega? Hoću da platim i da idem”.

„Šta me zanimaju ljudi koji su osmislili sistem po kom hoće da rade? Ko su mi oni? Hoću da završim što prije”. A onda se dogodi nešto što je stvarno važno, kad je ustupanje naprijed pitanje časti, kad stajanje rame uz rame sa komšijama i sugrađanima zahtijeva i skupljanje petlje. Onda se svi raštrkaju. Neće da se guraju. Ići preko reda je poput našeg nacionalnog sporta koji se igra u tišini ljudskih sujeta i plitkih nagona. Ovo nečujno sjeme kolektivnog neuspjeha zaliva svako za sebe. Pravila služe da bi stajala na papiru dok ih „sposobni” zaobilaze. Dok falsifikuju opravdanje roditelja za izostanak iz škole znajući da će mama preći preko toga, dok završavaju uput za internistu preko reda ili „na kvarno” u redu za vakcinaciju zaobiđu ženu koja jedva stoji pomoću štaka, dok odmahuju glavom na seksističke opaske na radnom mjestu jer „je on dobar, nego nije znao”, čude se političarima koji donose zakone bez konsultovanja stručnih komisija, koji falsifikuju doktorate, koji na izborima pobjeđuju „na kvarno” i koji ubrzo počnu da odmahuju glavom na ubistvo u nasilničkoj vožnji, jer „je on dobar, dešava se”.

Motivacija za sitne koristi odlika je malih ljudi, ili možda predugo umanjivanih ljudi, onih koji su uvjereni da više ne mogu da urade ništa, sem da pobijede u guranju u nekom redu. To su dobri ljudi. Njih bole zlikovci koji ne trpe posledice za nepoštovanje pravila oko kojih smo se kao društvo dogovorili, koji ne poštuju zakone i nemoralno stiču velika bogatstva. Ozlojeđeni su što je nekome uopšte palo na pamet da kupi doktorat iz važne oblasti. Nije im jasno odakle tom čovjeku ideja da ide tako bezobraznom prečicom. Čekajući u redu, dobri ljudi gorko pate što nemamo sistem – ni pravosudni, ni zdravstveni, ni vrednosni. Tuguju što propada država koju vole, dok čekaju da ovaj ispred njih otvori igricu na telefonu, pa da ga zaobiđu.

Svako će reći da ne može da se poredi ulazak u banku preko reda sa zataškavanjem ubistva koje je počinio sin tvog kolege. Lako je opravdati se, zato je teško biti bolji. Mantre koje počinju riječima „ima gorih” služe za hranjenje i trovanje iščašenih moralnih kompasa. Od rođenja slušam ljude svih generacija koji u raznolikim formulacijama, po slavama, kafama, TV emisijama, kolumnama i društvenim mrežama ponavljaju isto pitanje: „Kada će konačno da dođe neko pošten, ko će u ovoj zemlji da uspostavi sistem, poštuje pravila i vrati ovim ljudima dostojanstvo?”. Svi to pitamo, a svi i znamo da neće nikad. Prosto ne može. Ništa veliko ne dolazi preko reda. Sklonost prečicama od nas je napravila robove čekanja.

nova.rs

---