-Autor: Ana Vučković

– E bezveze!
Kad to čujem, odnosno kad to kaže moj muž, a gleda nešto na telefonu, znam da se desilo nešto što nije lijepo. Onda, znam da će da sačeka koji trenutak prije nego što će da mi kaže da je umrla glumica koju volimo, da se desio novi zemljotres negdje ili nekakva druga kataklizma, poslije koje ništa neće biti isto. Nekad to saznam i sama, vidim da ljudi stavljaju crna srca i znam šta slijedi.
Onda odem da vidim najčešće Vikipedija stranicu te osobe, da budem sigurna i tamo već u prvom redu vidim „bila je” ili „was”… i onda razmišljam kako tamo neko sjedi i po saznanju da više nema crne kose i plavih očiju mijenja ovu odrednicu, briše i piše nove riječi, mijenja, kako ako je riječ o nekome za koga se zna piše i odjeljak o razlogu smrti. I to je nekakva tehnikalija, neko dakle ne piše tekst, biografiju ili priču o toj osobi koje više nema, nego najčešće samo promijeni vrijeme u prvoj rečenici.
Svi znamo kako se teško privikavamo da nema nekog koga volimo, koga poznajemo i ko nam je blizak, ali slično je i sa poznatom osobom koju nismo poznavali. Ali kao da je po srijedi neki paradoks o nastanku i nestanku. Ubuduće ćemo o toj osobi razmišljati kao o nekom ko više nije tu. Ako se na sjedeljci igramo papirića (igra kad na čelo zalijepite papirić sa imenom poznate osobe i pogađate ko ste), o toj osobi ubuduće će vam na pitanje „Da li sam živ?” reći – „Ne!”

I to je toliko jednostavno, to je jedna informacija koja će značiti i to da tu osobu nećete moći slučajno da vidite u gradu i nasmiješite se, jer znate ko je ona, nećete više čitati nove intervjue ili knjige te osobe, jednostavno to je to. Stavljena je neka tačka i ostaje samo ono što je bilo prije.
Čudno je, ali dok smo kolega i ja na radiju razmišljali o tome kako će izgledati malo zvučno sjećanje na našu voljenu glumicu, složili smo se, iako je i ona sama mnogo voljela riječi i govor, da je možda njena najljepša uloga ona u kojoj ona osjeća, ćuti i posmatra, u kojoj njena pojava titra plažom Ade Bojane. Hajde možda da pustimo to? Ali kako će se to titranje, to božanstveno prisustvo čuti na radiju? Ne znam, ali mislim da je toliko snažno, da će probiti membrane medija, da će se ta senzualnost i radoznalost nekako ovaplotiti.

A onda sam se sjetila čudesne pjesme Travellin’ koju je otpjevala, pjesme o odlascima i putovanjima, o meridijanima znanim i neznanim, i o koferima. Iznad mene je stajala grafika moje drugarice nazvana upravo tako – Koferi, jedna od nekoliko nastalih u seriji selidbi sa jednog mjesta na drugo. Ti koferi su naslagani jedni na druge, kao kad vidite otvoren prtljažnik aviona. Mi ne znamo gdje ćemo se zadesiti i koja je sledeća destinacija. Čak i da znamo, nismo sigurni šta nas tamo čeka.
Od kada sam bila dijete, kad bih saznala da neko više nije tu, gledala bih njegove fotografije, ispitivala to lice, njegovu živost, koja je vrlo često protivrečila stvarnosti. Oči su bile neobično bistre, ten blistav, osjećala sam da je nemoguće da takva aura nestane. Ali i ne nestaje. Nekad zaista ne nestaje, ne samo zato što se neko bavio poslom kojim se bavio, pa su to lice, ti gestovi i pokreti zabilježeni, snimljeni, pikselizovani, u svoj svojoj punoći sačuvani od zaborava.

Nekad je neko lice toliko ozarujuće i božansko da je nemoguće da ne postoji više. Eno ga, lice mlade žene, duga crna kosa, šiške koje dodiruju guste obrve, pogled srne (podsjeća malo na Lauru Branigen ili Laura Branigen na nju), naslonjena jednom rukom na staklo iza kog su prostranstva, jugostranstva, ostrva i otoci, otoci i ostrva…

nova.rs

---