- Autor: Dario Hajrić

Naprednjačka istorija vizuelnih umjetnosti poprilično je zlosrećna: talasasti patrijarh, Gagarinova majušna glava na gigantskom postamentu, kikindska sova u punoj erekciji i kip za koji još uvijek utvrđujemo da li predstavlja Sibinjanin Janka ili ser Žileta... To su samo neke u nizu kontroverznih skulptura izniklih u proteklim godinama. Spomenik Stefanu Nemanji je ipak nešto veće od tih sitnih ekscesa.

Pored toga što predstavlja odavanje počasti prvom srpskom vladaru i osnivaču dinastije Nemanjića, vlasti naglašavaju da taj spomenik ujedno simbolizuje državnost, slobodu i nacionalno jedinstvo. Međutim, o jedinstvu je zaista teško govoriti u situaciji u kojoj je sam spomenik izazvao predvidljivo nadvikivanje koje je kulminiralo u ceremoniji otkrivanja.

S jedne strane, tu je uporno fiksiranje dijela javnosti na estetski aspekt problema: Stefan Nemanja „jaše žir“, „ne uklapa se u okolnu arhitekturu“, „megalomanski je“, „svijetli“, „ružan je“, „pogrešna mu je lokacija“... Spisak manje ili više utemeljenih zamjerki je dugačak.

S druge strane, stoji još manje artikulisana, ali zato vrlo agresivna pozicija da je svako ko ima ikakvih zamjerki na spomenik najobičniji „izdajnik“, „strani plaćenik“, „ljudsko smeće“ i „ološ“. Ta grupa odbija da prihvati da neko može da kritikuje netransparentnost, rasipništvo ili urbanističko-arhitektonski haos, a da nije riječ o „patološkoj mržnji“ prema Srbiji.

Time dolazimo i do teme od javnog interesa: pitanje estetike mora da bude u drugom planu u odnosu na to šta politička klasa vidi kao svoje prioritete, odakle ih plaća i krši li time zakon. Kao što simbol nacionalnog jedinstva ne znači da to jedinstvo samim tim i postoji, isto tako ni uređenje Savskog trga kao simbol naprednjačkog „zlatnog doba“ za Srbiju ne znači da su čak i najosnovnije potrebe građana namirene, pa sad možemo da se čašćavamo milionskim spomenicima.

Naravno, pitanje koliko je spomenik koštao nalazi se na listi tema o kojima valja ćutati ako se želi izbjeći etiketa izdajnika. Rezon je da nacionalna simbolika nema cijenu i da je faktički nepristojno pitati da li ličnost Stefana Nemanje zavređuje milione eura iz državnog budžeta usred krize, jer odgovor mora da bude entuzijastično „da“. Čak je i činjenica da vlast odbija da saopšti iznos tretirana kao nekakva neprijatna tema na porodičnom ručku.

Međutim, svjedoci smo toga da država i te kako umije da sračuna cijenu i odbije da je plati kada na red dođu životi građana. Liječenje teško oboljele djece sada se već tradicionalno oslanja na solidarnost ili samilost iskazanu SMS-porukama. Njihovi roditelji su prinuđeni da javno mole za pomoć, umjesto da se podrazumijeva da je država dužna da omogući Ustavom zagarantovano pravo na liječenje i dostojanstven život. Za to vrijeme, građani Čačka skupljaju novac da otplate kredit ljekaru umrlom od Kovida-19 da njegova porodica ne bi završila na ulici.

Nekoliko miliona eura nije trajno rješenje, ali bi svakako napravilo razliku. To čak nisu nužno ni milioni plaćeni za spomenik: možemo da imamo i živu djecu i kip od 23 metra, i krov nad glavom i tone bronze. Ono što ne bi trebalo da nam bude prihvatljivo jeste da para bude samo za ovo drugo. Nijedna država ne smije sama sebi da bude prioritetnija od ljudi, jer bez njih jednostavno ne postoji.

Međutim, uz uzgredno pominjanje problema cijene, Stranka slobode i pravde riješila je da se fokus stavi na nepotkrijepljenu tvrdnju da su arapski investitori u „Beograd na vodi” odredili da Stefan Nemanja u ruci ne smije da drži krst. Nejasno je da li se želi reći da je Arapima prijatnije kada hrišćanin u njihovom prisustvu drži mač, ali time se legitimna tema raspolaganja javnim novcem diže na nivo vjerske problematike.

Vučić, s druge strane, otvoreno vodi još jednu predizbornu kampanju služeći se državnim parama i zaklanjajući se nacionalnim simbolima. O tome svjedoči i masovan javni skup prilikom otkrivanja spomenika, uprkos zabrani javnog okupljanja i pandemiji koja svaki dan u Srbiji ugasi dvadesetak života.

Mada njihova odgovornost nipošto nije jednaka zbog drastično različitog položaja, obje strane oslanjaju se na emocionalni nivo teme spomenika, eksploatišući svaka na svoj način estetski i patriotski ugao. Vlast kaže da je spomenik lijep, a da ga kritikuju dežurni pljuvači i izdajnici, dio opozicije da je neprikladan i da mu je patriotski naboj umanjen fantomskom arapskom intervencijom. Javni interes je u oba slučaja skrajnut.

Vučić je bio potpuno u pravu kad je prilikom ceremonijalnog otkrivanja rekao da je spomenik Stefanu Nemanji „priča o nama“. Problem je samo u tome što to nije priča o našoj cjelokupnoj istoriji nego o našoj sadašnjosti.

Naša sadašnjost je takva da smo spremni da iskeširamo više miliona eura na spomenik dok se porodilišta raspadaju, a djeca umiru jer ne možemo da ih pošaljemo u instranstvo na liječenje, i da to zovemo patriotizmom. Da nam je bitnije da li je kopča na kaišu Stefana Nemanje anahronizam, nego koliko vremena treba da se prođe preko Savskog trga u špicu. Da gledamo kako da udjenemo saobraćajnicu pored spomenika umjesto da napravimo kružni tok pa u njega posadimo šta god nam je volja. Da nacionalno jedinstvo zamišljamo tako što jedan odlučuje, a ostali mogu da biraju da li će da budu jedinstveni ili će postati izdajnici.

dw.com

---