- Piše: Tomica A. Milović

Kada je 30. avgusta, poslije trideset godina tamnih oblaka, razvedrilo iznad Crne Gore, „Dan” je sjutradan svoju naslovnu stranicu opremio naslovom: „DPS otišao, došla sloboda”.

Za mene je, nakon toliko dugog zlopaćenja u „oblacima u pantalonama”, naslov i simboličan i sugestivan. On prosto inspiriše na pregnuće ljude žedne slobode. Inspiriše ljude kojima sloboda predstavlja ne samo tačku oslonca već i svjetlošću i toplinom ispunjen životni prostor. Onaj prostor gdje čovjek, uz najmanje iskušenje, može da potvrdi koliko je zaista živonosno biće, a ne biće pukog vegetiranja. Ne individua slabog karakterološkog i duhovno neispunjenog organizma, koja samoinicijativno bježi od sopstvene slobode.

Kroz tekstove do sada objavljivane u „Danu” govorio sam i o fenomenu slobode. O fenomenu koji predstavlja vazduh pomoću kojeg se život održava u životu. Sa ontološkog stanovišta sloboda postoji u svim bićima. Sve do onog najsitnijeg. Naravno, sloboda je posebno „privržena” čovjeku. Ona je jedno od osnovnih mjerila čovještva. Iako je Božiji blagoslov, u realnom, praktičnom svijetu to ne izgleda ni izbliza tako. Realni život pokazuje da sloboda nije samo data. Za nju se svaki pojedinac mora boriti i izboriti sam. Ovo ukoliko umjesto nje, neko za egzistencijalni moto nije izabrao neslobodu, odnosno robovanje.

Onog 16. oktobra 2016. godine, a i ranijih izbornih ciklusa koje je organizovao Milo Đ. i njegov DPS, slobodomisleći građani Crne Gore, oni koji „ne ljube lance” (Njegoš), pokušavali su da osvoje slobodu. Nijesu uspijevali iz razloga što im je ona redovno otimana na najrazličitije načine. Otimana zastrašivanjem, ucjenama, kupovinom ljudskih duša, huškanjem vjerskih i nacionalnih zajednica jednih na druge...

A onda 30. avgust 2020. Nije pomogao ni tradicionalni „pobjednički” instrumentarij Mila Đ. i DPS-a (krađe i prekrađe izborne volje). Ipak banu sloboda! Istina, uzanim prolazom se iskobeljala. Najvredniji dar, najdjelotvorniji melem. „Je l' istina e ovo ovako/ 'al nas oči sopstvene varaju“. Ovi stihovi genijalnog Njegoša dugo će odzvanjati u mislima svakog crnogorskog građanina koji sužanjstvo doživljava kao prokletu avliju. Kao duhovno i fizičko zgibenije.

Tri izborne liste koje su nosili ljudi od integriteta, raskinule su okove, razbucale gvozdenu zavjesu Milove despotije. Otvorile su zamandaljena vrata i prozore na njegovom privatnom posjedu. Onom posjedu koji je Milo, kakvog bezobrazluka, zvao demokratskom državom. Otvoreni su ventili za ubacivanje svježeg vazduha u bezvlašćem, pohlepom, patološkim vlastoljubljem, mržnjom, kleptokratijom... kontaminirani prostor Crne Gore. Novoj vlasti ne preostaje ništa drugo nego da svi postanu „nobelovci”, te da znanjem, strpljenjem i radom bez predaha pokušaju da Crnu Goru vrate iz mrtvih. Da ozelene zemlju koju je spržio Milo Đ. i njegov DPS. Želja je crnogorskih građana, koji svoju domovinu vole srcem i umom, a ne od nje opljačkanim novcem, da u tom poduhvatu uspiju. I uspjeće! Jer pregaocu Bog daje mahove.

Svečani dolazak slobode u Crnu Goru meni je donio i dozu gorčine. DPS, koji bi u svakoj iole demokratskoj zemlji, zbog nepočinstva prema svom narodu, odavno bio zabranjen, i dalje ostaje najjača politička snaga. Šta to govori? Pa govori da se Crnogorci teško oslobađaju svojih mana: potkupljivosti, inata, građanskog kukavičluka... Da i od svoje sjenke nerijetko zaziru.

„Da li će sloboda umeti da peva/ Kao što su sužnji pevali o njoj”, pitao se Branko Miljković. Od 30. avgusta sloboda u Crnoj Gori pjeva kao vrabac ili slavuj u krošnji rascvjetale lipe.