-Piše: Ilija Lakušić

Zakon o vjerskim slobodama, ako se tako zove, nije donesen zbog sprovođenja zakona nego radi sprovođenja naroda.

Gotovo da nema čovjeka i čovjekovog sina koji nije u toku sa identitetskim presvlačenjem Crne Gore u poslednjih dvadesetak godina. Poznata je floskula „Nikad više 1918” koja je dobila pandemijske razmjere i sad već više služi za uveseljavanje dokonih. E pa, poznato je i to da poslije broja 18 slijedi 19 (2019) a to je godina kada je donesen Zakon o vjerskim slobodama, ako se tako uopšte zove. Devetnaesta godina, koja je svježa i još se vidi u retrovizoru, nije se nahranila vremenom i nije ustanovljena kao replika na 18. A trebalo bi je kao takvu ustanoviti.

Ovo pišem budući da vjerujem kako će pitanje zakona biti jedno od ključnih na dnevnom redu budućeg zasjedanja parlamenta u novom sazivu. Nema sumnje da će taj zakon biti poništen glasom naroda koji se litijama izjasnio, ja bih rekao, kao nikad dosad. Tiho se govorilo, zato se tako dobro i čulo. Paštrovići su lako pratili šta se šapuće u Vasojevićima. Duboko u vedroj noći, kada su zvijezde najsvjetlije, u Drobnjacima su čuli šta se govori u Pivi. Morača je znala kakvo drvlje nose limske vode, kako se potok u potok uliva, ne da bi ga neko uhapsio u gumene cijevi nego da pjeva uz čobanske pjesme, uz dvojnice i život kakav u planini mora da diše. Daleko su Pljevlja, ali odavde sam vidio bunt na ulicama. Neka je blagoslovena tišina koja svaku pošast ruši pred sobom! Pronijela se vijest da je Nikšić glavni grad na nebesima. Gdje god je brda, iz njega je pohrlio narod. Meni se čini da je svako htio da spasi onoga do sebe. Sve polako, strpljivo kao da smo se školovali pored tihe vode.

A zašto ovo pišem? Pa u vezi onog da će biti poništenje zakona kojim je narod poliven kao benzinom. Ne „kao” nego jeste! Zato mislim da nije dovoljno samo poništiti zakon koji je već božjom voljom poništen. Vjerujem da bi, paralelno s poništenjem, trebalo usvojiti jedan dokument koji pokazuje okolnosti pod kojima je zakon pripreman, usvajan i kako je „trebalo” da bude sproveden. Dobro zakon, nego uz njega je trebalo sprovesti narod. Trebalo bi reći kako je pripremana „oluja” za rješavanje pitanja pravoslavnog naroda u Crnoj Gori. U kampanji je, mora biti na nervnoj bazi, rečeno da se moraju pobijediti i narod i Crkva. Mora biti da je to Bog čuo, izgleda i streknuo! Vjerujem da je zbog toga sve bilo kako je bilo. Ne treba se vraćati u „beskrajne” teme koje oduzimaju mnogo vremena, a ne rješavaju ništa. Neko opet reče – priprema se Bljesak, neko nije nego Oluja. A ja pomislih: neću da pišem o tome, plašim se pleonazma, plagijata, bojim se da ne pogriješim gramatički.

Bitno je, a zbog bitnog i pišem ovaj tekst, napraviti jedno trajno i pouzdano svjedočanstvo koje će govoriti o moralnom posrnuću, dubokonoćnom radu i poponoćnom pravu. Treba zabilježiti i reći kako je šapatom i molitvom na Balkanu jedan narod opčinio božje uši koje su ga izvele na svjetlo dana.

---