-Piše: Ilija Malović

Strah od nove političke realnosti, koji poslije izgubljenih izbora šire intelektualne apologete odlazećeg crnogorskog režima, proizlazi iz bojazni da nova vlast neće nastaviti praksu stalnog ohrabrivanja i promocije antagonizma kroz medije i od strane države finansiranih kulturnih projekata. U Crnoj Gori pod vlašću DPS-a formiran je i obilato finansiran medijski aparat koji je svakodnevno održavao javne rituale klevetanja i optuživanja. Sve je neodoljivo podsjećalo na „dva minuta mržnje” iz poznatog Orvelovog romana. Decenijama se kanalisala socijalna frustracija i nezadovoljstvo stanovništva od realnih krivaca za narastajuće društvene probleme ka fiktivnom spoljnjem neprijatelju.
Ovih dana se ubiraju plodovi takve medijske i obrazovne politike. Javno iskazane simpatije prema ustaštvu i otvorenje prijetnje Srbima koje smo vidjeli na skupu simpatizera odlazeće vlasti na Cetinju jasno nam govore da nasleđe DPS-a nisu samo enormni spoljni dug, devastirana privreda i urušene institucije, već i agresivni montenegrinski šovinizam. Čitave generacije mladih stasale su na mržnji i otporu prema svakoj vrsti tradicionalne Crne Gore.

Njihova sjećanja, ideje i ideali formirani su baš u trenutku kada su šovinizam i izmišljanje tradicije postali ideološka oblanda i opravdanje za dugovječnu vladavinu Mila Đukanovića. Ovakav način sticanja legitimiteta dodatno se radikalizovao u godinama poslije referenduma u kojima se ubrzano pokreće proces društvene proizvodnje prošlosti i promjena identitetskih karakteristika Crne Gore.

U svrhu formiranja novog sjećanja, vlast pokreće kampanju instrumentalizacije istorijskih trauma i sukoba kojih je crnogorska prošlost prepuna. Pokušavaju se naći tačke istorijskog neslaganja između dvije države, Srbije i Crne Gore, da bi se stvorio privid vječite ugroženosti. Krajnja metastaza su spomenici i obilježja, kako bi to istoričar Erik Hobsbaum nazvao „romantičnim socijalnim banditima”. Ovdje se sukobi pristalica različitih dinastija iz vremena neposredno poslije završetka Prvog svjetskog rata, razne odmetničke i hajdučke grupe „unapređuju” u borce za nacionalno oslobađanje. Ovim se dodatno radikalizuje stanovništvo i militarizuje politička klima da bi se opravdalo neko buduće nasilništvo. Jasna je prijetnja da će pristalice režima opet morati primijeniti oružanu silu da bi se od unutrašnjih neprijatelja sačuvala sakralizovana država.

Formiranje novog istorijskog sjećanja imalo je za primarni cilj da se crnogorski Srbi identitetski raskuće i na tom putu se nisu birala sredstva i saveznici sve dok se nije došlo do traktora i Tompsona. Promocija mržnje kroz medije, izdavaštvo, javni govor i obrazovni sistem imali su za cilj i da se uništi solidarnost i povjerenje među građanima Crne Gore, da oni, tako posvađani, ne bi bili u stanju da formiraju zajednički politički odgovor Đukanovićevoj autokratiji. Takođe, kroz mržnju se regrutovala društvena grupa ekstremista koja bi bila spremna da bez puno razmišljanja stane u odbranu vladara, njemu bliskih ljudi i njihovih stečenih privilegija. To se, čini se, upravo sada ostvaruje.

Ne treba zanemariti da je ohrabrenje za montenegrinski šovinizam često dolazilo i iz tzv. građanski orijentisanih krugova intelektualaca i političara i da je mržnja prema srpskom nasleđu Crne Gore često bila tačka spajanja vlasti i neoliberala iz opozicije. Može se slobodno reći da je šovinizam bio umiljato jagnje koje je sisalo nekoliko majki. Nažalost, građanisti nisu shvatali da se ohrabrivanjem ekstremizma u javnom prostoru regrutuje socijalna skupina nasilnika koja će vremenom postajati samo jača i zahtjevnija. Sada ta grupa stoji na putu ekonomskim reformama i pomirenju, otvoreno prijeteći da će silom zaustaviti demokratsku tranziciju.

Bez obzira na to kako prođu okupljanja pristalica vlasti, mora se razumjeti da je Crna Gora država korumpiranih institucija koje su nemoćne da se izbore sa paralelnim polugama političke moći izniklim iz procesa identitetskog inženjeringa. Takođe, neophodno je cjelokupno nasleđe DPS-a posmatrati kao jedinstvenu cjelinu, bez njegovog parcelisanja na ekonomiju, politiku, kulturu. Nova crnogorska buržoazija se legitimiše idejama koje su na pojavnoj ravni kulturološko-identitetske, a u suštinski ekonomsko-materijalne. Bez odricanja od te kulturološke ljušture teško će se doći do pravednije raspodjele društvenog bogatstva.

---