-Piše: Todor Živaljević Velički

Odmah valja napomenuti kako ova besprimjerna politička situacija ne potvrđuje samo tridesetogodišnju vladavinu već i postizborni proces, stanje iščekivanja da se „nešto dogodi” iz bogatog repertoara DPS-mašinerije izvrgavanja ruglu izborne volje građana, sada već oličene u snažno organizovanim raznovrsnim pritiscima od upozorenja do prijetnji smrću pobjedničkoj koaliciji, posebno gospodi Dritanu Abazoviću i Aleksi Bečiću.

Blago uzevši, odlazeća vlast ovih dana i dalje podstiče atmosferu straha, zebnje i uznemirenosti građana kulminirajući napadima na pojedince i objekte islamske vjerske zajednice, koji su opasno priprijetili da progutaju i ono malo zrno razuma i međusobnog građanskog uvažavanja, koje je, kao poslednja nada, ostalo ovoj oduvijek duboko podijeljenoj i do krvi sukobljenoj zemlji.

Da se istorija ponavlja, jedan put kao tragedija, drugi put, kao farsa, potvrđuje i ova besprimjerna borba gubitnika da po cijenu građanskog mira i tolerancije, „namakne četrdeset prvi mandat”, kako bi nastavili sa „bolježivećom” vladavinom.

Iako kao slobodan građanin nisam presudan ni toliko važan činilac očiglednog nagovještaja preporoda jednog duboko posrnulog društva, doprinio sam kako preko svojih knjiga „Gor(s)ke rapsodije” i najnovije, prije neki dan izašle iz štampe „Knjige zabluda i iluzija” u izdanju Književne zadruge Srpskog narodnog vijeća i Udruženja književnika Crne Gore, tako i preko povremenog javljanja preko dnevnih novina, kao jednog od oblika suprotstavljanja teško oboljelom društvu svakovrsnih podjela, korumpiranosti, kriminala i bahaćenja Gospodara i koterije oko njega.

Ako je tačno da je pisanje pružanje otpora stvarnosti, onda su moje knjige, svojevrsna umjetnička pobuna i podrška ideji izrazito dubokih promjena, nadam se, nepotkupljivih, građanski profilisanih i obrazovanih ljudi.

Trideset godina života ovog naroda prošlo je u borbi za goli opstanak pred invazijom animalne grabeži, bukvalno otimačine, oligarhije na vlasti. Ne treba potcijeniti činjenicu da su takvom stanju duha značajno doprinijele različito profilisane opozicione persone, koje bi sada u svoj sebični duh da unesu novi senzibilitet i oplemene ga formalnim inovacijama. Pritom, zaboravljaju, kao što nije moguće depeesovcu biti drugo osim depeesovac zauvijek, jer se zna na kakavoj se sitnosopstveničkoj matrici duhovno formirao. Sva je prilika da sitnosopstvenički duh nije stvar kulture i obrazovanja, već stvar duboko posrnulog karaktera.

U poslednjoj fazi svoje vladavine neviđenim bahaćenjem pokazali su odakle su došli. Došli su sa ulice da bi sebe obogatili do neslućenih granica otimajući zalogaj hljeba iz sirotinjskih usta i tako porazili i zarobili oduvijek slobodarski duh svog naroda i zemlje. Uličarskim manirom političke opstrukcije suprotstavili su se svemu naprednom, prevodeći ga korupcijom i raznovrsnim kriminogenim radnjama u nepodnošljivo stanje poniženog duha, iskazujući navodnu političku volju svih građana.

Sada su došli neki novi momci sa jako neobičnim čovjekom na čelu kolone obespravljenih i poniženih, koji je svojim duhom tihe rijeke potkopao temelj ovog, činilo se, neprolaznog režima koji je u osnovi ispoljio bolesni, gotovo neurastenični individualizam, antidemokratizam, bezumlje i huliganstvo u najcrnjem obliku slaveći kult Gospodareve ličnosti. Zapravo, nasuprot njima, došli su neki novi „političari”, pokoljenje rođenih za vrijeme tridesetogodišnje vladavine ovog nehumanog režima. Došli su oni koji su svojim duhovnim djelovanjem donijeli novi politički rječnik osvježivši i obogativši gotovo ustajalu i zaparloženu političku scenu.

Nadam se da će takozvani mlađi političari dosegnuti punu mjeru suštastvenog nacionalnog a modernog političkog izraza, koji će višestruko nadmašiti pokoljenje rođeno u Gospodarevom vremenu, koje su pojeli skakavci.

Nevolja se ne sastoji u velikom broju „skakavaca”, nego u tome što je „politiku neviđenog kriminogenog sastava” pratilo odviše nejakih političkih pokušaja opozicije da preuzme vlast, vođena razjedinjenošću i, malo je reći, neviđenim političkim sebičlukom.

A sada nešto malo o crnogorskom Gandiju, neobično tihom i gospodstvenom čovjeku, koji je na političku scenu Crne Gore, „hajdučkog mentalitetskog sklopa”, unio gotovo blagotvornu mješavinu naučnog i praktičnog djelovanja jednog moderno obrazovanog intelektualca. On je, čini se, primjer fenomena nekarakterističnog za dvadeseti i početak dvadeset prvog stoljeća. Unio je simbiozu političara i naučnika, koji zna da je svaki čovjek, ćutanjem, ili aktivnim isticanjem ideja dio društva, u kome djeluje kao običan građanin, a ne kao Homo politikus, uprkos uvjerenju Danila Kiša, da je svaki pojedinac „političar”.

Nije sasvim jednostavno odrediti kakva je i kolika je uloga profesora Zdravka Krivokapića u procesu promjena. U svakom slučaju, bila je onoliko presudna koliko da mladi „lavovi” odnesu pobjedu s velikom nadom da su dobrano potkopali temelje odlazećeg režima, i s uvjerenjem da je mladost u stanju da mijenja svijet.

Šta u tom slučaju da radi čovjek čija svijeća dogorijeva? Da ih srdačno podržava.

Da nas Miljkovićev distih ne ostavi u dilemi pred otvorenim pitanjem:

„Hoće li sloboda umeti da peva,

Kao što su sužnji pevali o njoj?”

DA JE BUDEMO DOSTOJNI!

---