-Piše: Milka Šćepanović

Ubistvo svog djeteta najgora je ljudska devijacija koju um odbija prihvatiti. Čin suprotan ljudskom porivu da zaštiti ono što je i stvoreno da volimo i štitimo. Ubijeno dijete slama srce svakom normalnom čovjeku. Reakcije ljudi na poslednju tragediju u Bijelom Polju natjerale su me da i sama na trenutak promislim o široj slici svega.

Svakog građanina Crne Gore, bio on roditelj ili ne, potresla je vijest o zločinu koji se odigrao na sjeveru države.

Ubijeno nevino dijete, jer svako je dijete takvo – nevino, slama nam srce. Naš um zgražava se nad svakom tragedijom koja u sebi nosi riječ „dijete”.

Kad se nešto ovako tragično dogodi, uvijek krenu standardne rasprave da li se to moglo i na koji način spriječiti. Tako se piše o začaranom krugu zlostavljanja u koji upadnu žene, o ćutanju i netraženju pomoći što često kobno završi... To su samo najosnovnije teme o kojima će se dosta govoriti ovih dana.

Uvijek sam se zgražavala nad ostavljanjem djeteta, a tek nad „oduzimanjem nevinog života”. Izbjegavala sam i da pomislim na to. Ovog puta sam morala i da mislim i da napišem. I ne mislim da je ovdje riječ o svojevrsnoj morbidnoj ljudskoj znatiželji da zaviri u tuđu nesreću i bavi se njome, prije će biti riječ o nekakvom temeljnom ljudskom pokušaju izvlačenja pa i najmanje pouke, i najmanjeg dobra u zlu, smisla u besmislu, reda u neredu.

Međutim, dok sam slušala na koje načine ljudi reaguju na ovo što se dogodilo nametnula su mi se neka pitanja... Iako nismo i nećemo nikada biti imuni na smrt djeteta, ta se pitanja jednostavno moraju postaviti.

Ljudi su zgroženi i padaju teške riječi. Kako smo i navikli od gordih Crnogoraca koji su još pod utiskom virusa korona koji hara svijetom, pa i našom zemljom. I samo bih postavila jedno pitanje: zašto okrećete leđa činjenici da je to u našoj zemlji vrlo česta pojava? Sad ste zgroženi? Gdje smo svi kao društvo da reagujemo, da pomognemo, da saznamo razlog i spriječimo tragediju? Da li smo samo tu da osudimo? Da, prva sam koja osuđujem, ali...

Tvrdim i stojim iza svake svoje riječi: ubistvo djeteta jednako je strašno i neprihvatljivo radilo se o djetetu u majčinoj utrobi ili o djetetu koje je tek dopunilo ovaj svijet. Jednako. Strašno.

Rekli su mi neki koji se sa mnom u stavovima oko toga slažu: „Joj, nemoj sad o tome, teška je tema”. Ali znate u čemu je problem? Pisati o pobačaju ili o čedomorstvu NIKAD ne smije biti teško, koliko god da jeste. Nikad nije najbolji trenutak, uvijek je zgodnije ćutati i zastati pred zlom, iz ko zna kojih naših razloga... Kad ukažeš na očitu istinu, gotovo sigurno ćeš dobiti po prstima, no sve se svodi na prilično jednostavnu tvrdnju: pred zlom se ne ćuti, protiv njega se bori.

Nekako smo svi na trenutak zaustavili svoje živote i zgrozili se nad time što se desilo. Smrt djeteta jeste i trebalo bi da bude nešto na što se ljudi nikad neće naviknuti.

I odgovoriću na kraju na neka pitanja koja sam postavila, a koja bi se svela na to – kako nam jedna stvar u jednom pojavnom obliku može biti potpuno prihvatljiva, a gotovo pa ista stvar u drugom slučaju potpuno neprihvatljiva?!

Zbog našeg licemjerja, eto zašto! Vi koji ste za slobodu „izbora”, evo vam onoga što u stvari opravdavate. Potpuno plastično, realnije od ovoga ne može. Za početak se suočite sa tim. Pa onda dalje raspravljajte o djetetu kao o nekakvoj majčinoj ekstenziji i svim mogućim razlozima na svijetu koji će njegovo ubistvo opravdavati. Ubiti ili ostaviti sopstveno dijete, uraditi abortus, isto je... Gospodo, nema opravdanja...

(Autorka je direktorica NVO „Naše sunce”)

---