Piše: Čedomir Antić
Još su antički filozofi nalazili manu demokratiji tvrdeći da prema vlastitim prinicipima može biti srušena, ali je prema istim načelima nije moguće obnoviti.

Gde je Crna Gora uoči izbora zakazanih za kraj avgusta 2020. godine?

Nikada aktuelna vlast nije bila manje popularna. Nikada ishod izbora njoj u prilog nije bio izvjesniji. Oni što su uspostavili temelje režima koji danas bezbrižno razgaćen, svakom poroku sklon i na svako zlo spreman vodi Milo Đukanović, bili su dovoljno smjeli i bezobzirni da zavladaju državama u kojima nisu uživali ni 10 odsto narodne podrške. Poslije bi članovi politbiroa završili u kraljevskim palatama, a pobjednici izbora se zaljuljali na vješalima. To što DPS i razni sateliti nemaju ideologiju i što poslije lažiranih procesa ne ubijaju na javnim egzekucijama, ne mijenja na stvari. Imamo posla sa jednim kriminalizovanim režimom koji je uništio sve čega se dohvatio: moderni socijalizam u Crnoj Gori, evropske integracije, crnogorski patriotizam (vezujući ga za 40 odsto građana države, od kojih polovinu motiviše strah za radno mjesto), privredu Crne Gore... Korona je samo pomogla da turizam prestane da bude smokvin list za njihove istinske prihode... Vjerujem da ni ono u čemu su bili uspješni za njih uskoro neće biti bezbjedan posao. Privredni pad i prezaduženost, uz nacionalnu mržnju koju je probudio, grobni su kamen ovog režima. Samo je pitanje da li će uspjeti da SAD i EU i dovoljan udio građana ubijede da će njihov pad biti koban po Crnu Goru, NATO, odnos među velikim silama, planetu Zemlju... Konačno, iako su politički odumrli zbog starosti organizacije i demencije ideja, DPS i sateliti ipak čine nasilni, kleptokratski režim koji nikada nije reformisan, koji će i srušen i raskomadan djelovati godinama nakon što počne bolni proces denacifikacije i demokratizacije Crne Gore. Mi smo u Srbiji imali nekakve demokratske tradicije, naš nedemokratski režim nije zloupotrijebio odnose među narodima i stvorio državu aparthejda, pa opet ni danas nismo uspjeli da demontiramo njegovu „duboku državu“.

Niti jedna od istočnoevropskih država nije se demokratizovala sama od sebe. Uvijek su im na pomoći bile susjedne države i velike sile. Ko to nije imao ne samo da se nije demokratizovao, već mu je prijetilo nešto mnogo gore (obratite pažnju na primjere Ukrajine, Sjeverne Makedonije, Sirije...).

Velike sile nisu naklonjene režimu DPS-a. Kod građana Crne Gore on je na istorijskom minimumu od 33 odsto podrške. Ipak, uz njega stoje hiljade režimskih funkcionera, 15.000 žandarma i etnički očišćenih 2.000 vojnika, stotine pripadnika mafijaških klanova... Pored njih su nacionalistička vođstva Bošnjaka i Albanaca spremna da žrtvuju interese svojih naroda i demokratije samo da bi naudili Srbima i pomogli sukob velikih sila od koga očekuju povratak sultanata i vaskrs kraljice Teute. Dodajmo tome duboke države SAD i EU, gdje su mnogi stvorili karijere i imanja na mržnji i ukidanju prava samo jednog balkanskog naroda.

Onaj ko danas ne vidi da opozicija mora da se ujedini želi opstanak Mila Đukanovića. Mi, Srbi, dali smo sve. Žrtvovali smo sopstveni identitet i nacionalni interes tako što su naše stranke decenijama okosnica ujedinjenja demokratske opozicije. Demokratiji smo podredili svoje narodne ciljeve. Nikada nismo istakli cilj odvajanja od Crne Gore koji je poslije decenija segregacije, obespravljivanja, progona i kampanja fašističke, bestijalne mržnje prema nama koja dolazi od najviših funkcionera i javnih servisa crnogorske države i te kako legitiman. Jer, živite u državi čiji premijer poistovjećuje fašizam i svetitelja osnivača Crkve kojoj pripada 70 odsto građana zemlje!

U nedostaku ozbiljnog pritiska SAD i EU, bez dosledne i trajne politike susjednih, u većoj mjeri demokratskih država, demokratska opozicija u Crnoj Gori ostavljena je samoj sebi. Izbori u režimima koji su manje maligni od Đukanovićevog – raznim hibridnim, kompetitivno-autoritarnim huntama – slični su po činjenici da na njima, koji su im jedina ustavna i kvazidemokratska legitimacija, postoji samo jedna izvjesnost: „da će opozicija biti poražena“. Zato opozicija mora biti uporna, hrabra i razumna. Ako se odluči na bojkot, to mora biti početak građanske neposlušnosti koja će radikalizovati režim i konačno, poslije mnogo odricanja i zločina nad demokratskim građanima, dovesti do njegovog pada. Ako na to nisu spremni ili ako smatraju da narod to ne bi razumio, onda izbore treba pažljivo i dokumentovano nadzirati i treba tražiti njihovo obaranje. Đukanovićev režim jednom mora pasti, ali odgovornost svih nas je mjera pustoši i štete koju će iza sebe ostaviti.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---

”