- Autor: Nesrin Malik

Kada je crni reporter Si-En-Ena uhapšen u živom prenosu dok je pokrivao proteste u Mineapolisu, mnogi su izrazili zaprepašćenje što se tako nešto moglo dogoditi u Sjedinjenim Državama. Za „Vašington post” bio je to „znak propasti Amerike“, a za predsjednika američkog PEN-a „distopijski prizor“. U društvenim medijima je negodovanje zbog tog hapšenja izraženo riječima: „Ovo je Amerika, ovdje ne hapse novinare zato što rade svoj posao“. Ali spisak stvari koje se navodno ne događaju u Americi nastavlja da raste. Mirni protesti ne suzbijaju se suzavcem: ovo je Amerika. Predsjednici ne prijete izvođenjem vojske kad ljudi mirno protestuju protiv ubijanja i ugnjetavanja: ovo je Amerika.

Za svoje crno i etnički manjinsko stanovništvo ova zemlja je uvijek bila mjesto gdje policija uživa imunitet, gdje su bijelci privilegovani, gdje pravni sistem štiti samo imućne. Trampova administracija ne poštuje konvencije i ne trudi se da stvori makar privid poštovanja protokola i rituala koji su oduvijek ključni za mit „ne u Americi“. Ovo je uvijek bila Amerika – razlika je samo u tome što ona više ne skriva svoje pravo lice.

Otkad je Donald Tramp postao predsjednik, Amerikanci prave šaljiva poređenja između Amerike i arapskih diktatura – fetišizacija vojske, nespretni i vulgarni pokušaji predsjednika da se prikaže kao religiozan, vjekovne etničke tenzije koje povremeno izazivaju žestoke sukobe – ali te šale sada su prestale. Poslije ubistva Džordža Flojda laskava slika Sjedinjenih Država o sebi počinje da se raspada. Oni koji se zgražavaju nad napadima na medije i nad policijskom brutalnošću vjeruju da će na kraju prevladati suštinske vrline Amerike i ne daju se pokolebati ni kada na snimcima mobilnih telefona gledaju uporno nasilje policije. Uvjerenost Amerike u sopstvenu izuzetnost je poslovična bubašvaba koja preživljava nuklearni napad – ona opstaje uprkos svemu. Preživljava pucnjave u školama, opstajanje kazamata u Gvantanamu i mučenje i ubijanje miliona nedužnih civila od Vijetnama do Iraka. Ona preživljava i to što su Sjedinjene Države zemlja u kojoj je virus korona odnio najviše života na svijetu.

Uvjerenost Amerike u sopstvenu izuzetnost najžilavija je kada se suoči sa realnošću njenih struktura rasnog ugnjetavanja – uostalom, za taj ključni izazov je i projektovana. U osnivačkim godinama Sjedinjenih Država, uvjerenje u urođenu moralnost, pobožnost i superiornost te zemlje u odnosu na njene evropske izvore moralo je nekako da opravda industrijske razmjere njene divljačke surovosti prema izrabljivanim crnim robovima.

Kako je prijetnja abolicije postajala bliža, tako su opravdanja postajala složenija. Da bi odbranio ropstvo, John C. Calhoun, sedmi predsjednik Sjedinjenih Država, pozvao se na Aristotelovu teoriju o urođenom ropstvu, istoriju grčke demokratije i slavu Rimskog carstva. Njegova argumentacija je glasila da je ropstvo neophodno svojstvo uspješnih civilizacija, a korisno je i za same robove, koji inače nikada ne bi „dostigli taj nivo civilizovanosti i dobrobiti, ne samo fizičke već i moralne i intelektualne“.

Mirenjem moralnih standarda koji se uzajamno isključuju poricanje se samo reprodukuje: rasizam bez rasista na koje bi se mogla svaliti krivica kad se pokaže da crni Amerikanci nesrazmjerno više umiru od virusa korona; policijska ubistva bez ubica i podignutih optužnica protiv počinilaca; predsjednik koji je dobio podršku koristeći rasne predrasude, ali za koga onda nisu glasali rasisti, već zapostavljeni.

Tramp se ipak ispostavio kao preveliki izazov za ovu žilavu tradiciju normalizovanja zla pomoću elokventnih smicalica. Kao vulgarna osoba koja uživa u konfliktima on, čini se, gura tu tradiciju prema svom kraju. Ima nečeg starog i nečeg novog u ovom poslednjem rasnom požaru. Njegov odjek u svijetu i pažnja koju dobija u zemlji nisu posledica njegove jedinstvenosti, već njegovog intenziteta poslije eskalacije događaja. Trampova retorika, krvoločnost republikanaca, policija s jasnim naređenjima i apetitom za nasilno gušenje protesta, kao i ohrabreni bijeli suprematisti neumorno su provocirali naciju koja je već izgubila živce poslije tri godine polarizacije u vezi sa Trampom.

Ako najnovije učesnike u rasnom ratu – Trampa i njegovu družinu – shvatimo kao središte krize, ovo će biti još jedna propuštena prilika. Sjedinjene Države su odveć često prikazivane kao glavni junak u moralnom komadu, div koji se rve s demonima i koji će ih na kraju pobijediti, samo ako se steknu uslovi za to. Da samo demokrati nisu nominovali Hilari Klinton, kad bi samo Džo Bajden pobijedio na izborima, kad bi se pojavila još jedna mesijanska figura poput Baraka Obame da izliječi naciju.

Ovi istorijski momenti biće opjevani u liberalnim publikacijama, dok će se ponovo liti suze nad američkom tragedijom, kako je Dejvid Remnik nazvao Trampovu pobjedu u eseju koji je objavljen u „Njujorkeru” na dan proglašenja izbornih rezultata. Ali to će biti pogrešni zaključci, kao i oni Remnikovi kada je zaključio da ići naprijed znači „boriti se časno i žestoko u ime američkih ideala“. Ne postoje dvije uzajamno suprotstavljene vizije Amerike. Uvijek je postojala samo jedna – pod Trampom, Obamom ili bilo kim ko će doći. A njeni ideali su oduvijek isti: uskraćivati crnim stanovnicima ljudska prava koja su data bijelima, a kad god se to čini naočigled, brutalno, neporecivo, pred kamerama, ubijediti sebe da je posrijedi izuzetak, a ne norma.

Peščanik.net

---