-Piše: Jovo Pejović

Udar na Srpsku pravoslavnu crkvu je u stvari pokušaj režima da redizajnira prošlost i savjest građana Crne Gore. Režim, iz njemu samo znanih razloga, ima kompleks crnogorsko-srpske ili prosrpske prošlosti, kao što ga imaju i neki drugi koji dobro znaju da imaju srpske korijene, pa smatraju da će progonom Srba takav kompleks vremenom nametnuti većini građana Crne Gore. Zato su odluke koje se odnose na neotvaranje granice sa Srbijom i Republikom Srpskom znak očaja ili primitivnog bijesa vladajuće oligarhije. Mi bukvalno živimo u ludnici u kojoj nas vlast svaki dan kljuka lažima. Zbog toga je važno što prije naći formulu kako se izvući iz ovog zla. Svi drugi su u Crnoj Gori dobili ono što nikad nijesu imali, samo se Srbima oduzimaju vjekovna prava. Stoga borba Srba u Crnoj Gori nije borba za neka nova prava, već borba za očuvanje onoga što su vjekovima imali i što su ugradili u temelje države. Notorna je laž da su Srbi opasnost po druge građane i državu jer je njihov doprinos stvaranju Crne Gore najveći. Budalaštine koje nam iz dana u dan servira vlast prevazilaze granice zdravog uma i kada pomislimo da je njihovo ludilo dostiglo vrhunac oni nas demantuju novim, još monstroznijim od onih prethodnih. Tako su osmislili i najnovije podjele na one što podržavaju litije i one koji su protiv litija. Svaki, pa čak i najbanalniji prekršaj nekog građanina povezuju s litijima i kvalifikuju pokušajem rušenja njihove privatne države. To su karakteristike režima koji nemaju ništa svoje i koji sviraju po tuđim notama. Neshvatljivo je što tu i takvu vlast podržavaju i oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem, koji nemaju sredstava da liječe sebe i svoje familije, koji ne mogu da školuju djecu, koji su nezaposleni ili obični nadničari i čije probleme vlast ne osjeća kao svoje. Njihova priča o antifašizmu i narodnooslobodilačkoj borbi je priča za Riplija. Oni su, kad im je to bio politički interes, promijenili ime partije, odrekli se svoje komunističke prošlosti, mijenjali nazive ulica i institucija istaknutih revolucionara. Biste narodnih heroja su pod njihovom vlašću završavale u magacinima, a neke i na deponijama. Tako u Crnoj Gori danas imamo dvije boračke organizacije. Onu koja je produžena ruka DPS-a, koja se finansira iz budžeta i čije rukovodstvo dobija ne malu novčanu apanažu o čemu bi javnost u Crnoj Gori konačno trebalo da ima punu informaciju. Postoji i druga organizacija koja baštini izvorne tekovine NOR-a i revolucije, koja se ne upliće u aktuelna politička dešavanja zbog čega nema sredstava za realizaciju svojih programskih sadržaja, a koju čine patriote i entuzijasti iz porodica čiji su preci dali ogroman doprinos pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. A doprinos srpskog naroda u pobjedi nad fašizmom je najveći na balkanskim prostorima. Zato gordo zvuče riječi jednog Srbina koji kaže: „Kada vidim što sve ova vlast radi, velika me muka hvata, pa sve i da nijesam Srbin, sad bih bio iz inata!“ Borbu za prava Srba u Crnoj Gori svaki patriota doživljava kao borbu za dušu istinske Njegoševe Crne Gore. Ova vlast decenijama manipuliše našim slabostima, našom naivnošću i uvjerenjem da njihov bezobrazluk neće preći granicu pristojnosti. Tako smo u Budvi ovih dana ponovo bili u prilici da gledamo scene karakteristične za donošenje svih važnih političkih odluka u Crnoj Gori, pod neposrednim pritiskom do zuba naoružane policije, što najbolje svjedoči u kakvoj državi živimo. Zato držanje odbornika Demokratskog fronta, Demokrata i SNP -a predstavlja čin viteštva, ali i svojevrstan nauk da lideri opozicije treba da smanje sujetu, da se spuste na zemlju i bez trunke nadobudnosti uđu u priču o zajedničkom nastupu na izborima, mada treba očekivati da će se pravna hajdučija u režiji DPS-a i njegovih satelita. Samo one političke snage kojima su istinski društveni problemi jedini politički interes i koje s gnušanjem odbacuju kampanjske kalkulacije i lukrativne daj-dam kombinacije mogu otvoriti oči i uši ugroženim slojevima društva, pridobiti njihove simpatije i okrenuti novu stranicu u zarobljenoj Crnoj Gori.

---