-Piše: Milan Mišić
Da računi koje ispostavlja istorija uvijek dolaze na naplatu, potvrđuje ono što se ovih dana događa u Americi koja se zakašnjelo suočava sa prvobitnim grijehom svoje demokratije: rasizmom.
U okolnostima još neobuzdane pandemije i urušavajuće ekonomije, rasne realnosti dojučerašnje učiteljice demokratije ogoljene su jednim činom rasne policijske brutalnosti koji je zapalio očigledno veliku količinu akumuliranog gnjeva.
U suočavanju sa ovom društvenom pobunom, Amerikanci su se podijelili u dva tabora. Prvi, koji predvodi predsjednik
Tramp, tvrdi da su u pitanju samo „neke društvene nepravde”. Njegov savjetnik za nacionalnu bezbjednost
Robert Obrajen ovo dopunjava ocjenom da je problem samo u „nekim trulim jabukama”, dok prvi čovjek pravosudnog sistema
Vilijem Bar poručuje da greške pojedinaca ne podrazumijevaju da je loš cio sistem.
S druge strane, mediji, uticajni intelektualci i liberalni dio političkog spektra govore da je rasna diskriminacija sistemski ugrađena u socijalne strukture društva i cementirana prećutnim društvenim ugovorom kojim je bijeloj većini zagarantovano mjesto u vrhu socijalne hijerarhije.
Ne treba mnogo tragati za dokazima za tezu da je rasizam pragrijeh američke revolucije čija je ambicija bila i da bude demokratski svetionik cijelom čovječanstvu. Proglašavajući novu republiku na pretpostavci da su svi ljudi bogomdano jednaki i da im je Tvorac podario neka neotuđiva prava, osnivači nacije su istovremeno dobrom dijelu svojih sugrađana produžili status robova.
Robovlasnici su tako bili i 12 američkih predsjednika: prvi,
Džordž Vašington, imao ih je 300, a treći,
Tomas Džeferson, više od 600. Četvrti,
Džejms Medison, sa više od stotinu ostao je upamćen i kao autor formule da se u novostvorenim Sjedinjenim Američkim Državama crni rob u popisu stanovništva broji samo kao tri petine bijelog čovjeka.
Pobjednička strana u građanskom ratu vođenom sredinom 19. vijeka uništila je u međuvremenu stvoren najveći robovlasnički sistem modernog vijeka, ali je trebalo da prođe sto godina do ozvaničenja građanskih prava potomaka oko 12 miliona Afrikanaca koji su u Novi svijet stigli okovani u lance da bi postali „pokretna imovina”.
U današnjoj Americi ankete pokazuju da 75 odsto Amerikanaca smatra da je rasna diskriminacija veliki problem. Jeste da je 2008. i 2012. na predsjedničkim izborima pobijedio
Barak Obama, ali je poslije njega predsjednik postao čovjek koji je političku karijeru izgradio na osporavanju krštenice prvog crnca u Bijeloj kući.
Proteklih dana vijesti iz Amerike govore o svojevrsnom „obračunu sa istorijom”: širom zemlje ruše se statue i spomenici političkih i vojnih lidera u građanskom ratu poražene Konfederacije, spomenici braniocima ropstva koji se s razlogom doživljavaju kao simboli „bijele nadmoći”.
Imena generala vojske koja je branila robovlasništvo davana su u 20. vijeku i kasarnama Pentagona širom zemlje, kao ustupak tadašnjem političkom raspoloženju i u situaciji kad su linčovanja od strane Kju Kluks Kana bile svakodnevica na američkom jugu. Ovih dana pokrenutoj akciji da se kasarne preimenuju suprotstavio se predsjednik Tramp, s obrazloženjem da je to dio „velikog nasleđa istorije”.
„Ako hoćeš da saznaš svoju prošlost, posmatraj svoje sadašnje stanje, ako hoćeš da saznaš svoju budućnost posmatraj svoje sadašnje djelanje”, kaže jedna budistička izreka ovih dana primjenjiva ne samo na Ameriku.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)
)){kind=small}
