- Piše: Zdravko – Zoko Radović

Proljeće po pravilu donosi napredak i ljepotu, pogotovu u mjestima gdje zemlja mjesecima ne može da diše ispod teškog sniježnog jorgana i gdje se svako drvo bori za život usled jakog šamaranja vjetra. Nekako s prvim proljećnjim zracima dolazi i novi život a prvi cvrkuti ptica samo su svjedok prave radosti. Priroda polako oblači svoju najljepšu odjeću ukrašenu raznim bojama i prelijepim mirisima tako pokazujući svu raskoš i ljepotu.

Ali, proljeće u Pivi 1943. godine nije bilo tako. Tamni i teški oblaci su se sporo kretali nebom, vjetar je od Vojnika prema Volujaku nosio neku slutnju, a Durmitor i Maglić, još uvijek sa sniježnim kapama, stajali su nepomično kao da posmatraju nešto strašno. Ratne godine donose samo nemir, zebnju i srah... Tako je bilo i u Stabnima, prelijepom selu Župe pivske. Ljudi su užurbano radili uobičajne proljećne poslove, zabrinutog čela, kao da su nešto osjećali, stalno razmišljajući šta će biti sjutra?! Baš tih dana dođoše u Jezero kod Stabana neki ljudi, u vojničkim uniformama, sa oružjem u rukama, raspitujući se o stanovnicima sela, broju domaćinstava... Jedan od njih, obuven u lijepe crne kožne čizme, sa kožnim opasačem i pištoljem oko struka, uredno izbrijanog lica, izrazito plavih očiju i tamne kovrdžave kose sazva nekoliko domaćina na zbor. Ljubazno pita za zdravlje, izražavajući sve razumijevanje teškog seljačkog života. Vidno nezadovoljan brojem okupljenih, lijepo zamoli da bi sjutra, kada ponovo dođu, volio da vidi što veći broj seljaka na jednom mjestu, a pogotovu zbog svog komandanta koji bi baš htio rado razgovarati sa njima i omogućiti im značajnu pomoć... Uz srdačne pozdrave i obećanje o sjutrašnjem dolasku, grupa uniformisanih ljudi se polako udaljavala od koliba ispraćena radoznalim pogledima djece...

Instinkt gorštaka je govorio samo jedno, da se treba skloniti. Tako je i bilo. Ljudi su užurbano počeli da se skrivaju u zbjegove, sklanjajući po šumama stoku i malo hrane. U selima i katunima su ostali stariji i bolesni ljudi, žene i djeca. Svi oni su bili sigurni da nema toga vojnika kome će vojnička čast i dostojanstvo dozvoliti da naude nejači. Četvorogodišnja Ljubinka se bezbrižno igrala sa svojim vršnjacima, trčeći između koliba po livadama ukrašenim tek izniklim cvijećem, ne znajući šta im se sprema. Ni slutila nije da je u Dolima, srcu Pive, samo nekoliko dana ranije, na najsvirepiji način, krvnički ubijeno 109 mladih nevinih duša koje je tek trebalo da žive. Zločinac je tog dana bio baš „inspirisan”, posebno prema djeci, omogućivši im da prvo oni osjete oštricu noža i silinu metka, a sve pred očima svojih roditelja i najbližih. Tako je „Princ Eugen” divizija podržana gatačkim ustašama i muslimanima čuvene „Handžar” divizije do vrha napunila doline u Dolima i zalila ih toplom, nevinom krvlju uglavnom žena i djece. Na gubilištu je tog dana na svijet došao jedan novi život, ali nakratko, tek rođena beba je bačena u jamu uz neviđenu radost i veselje krvnika. Nezvani gost je u Dolima ostavio utisak kakav se nikad ne zaboravlja, 522 nevine žrtve, jedno za vijek vjekova ugašeno bratstvo i mnoga do pola ugašena bratstva, među kojima najviše bratstvo Blagojevića (više od 220 žrtava).

Trinaestog juna, u ranim jutarnjim časovima, Stabanjska jezera dočekaše najavljene goste. Stari Zeljov je ranije satima neprestano lajao i kružio oko kolca za koji je bio vezan, kao da je htio sve u kolibama da upozori da dolazi zlo. Brzo bi ućutkan kratkim rafalom koji se prolomi bukovom šumom. U kolibe počeše upadati do zuba naoružani vojnici, vičući i prebrojavajući, počeše izvoditi žene i djecu. U ćošku jedne od koliba stajaše preplašena i šćućurena Ljubinka sa svojom braćom i sestrama. Dva vojnika s automatima oko vrata ušla su u kolibu i zlobno se smijući preplašenoj djeci počeše naginjati drvene karlice sa mlijekom, rukavom obrisaše usta, ponovo zlobno pogledaše djecu i krenuše prema vratima. Jedan od njih se okrenu i sa vrata kolibe ispali rafal pokosivši djecu kao snoplje. Vrata se zatvoriše, plamen vatre i crni dim poče brzo da probija slameni krov kolibe... Ljubinka, ranjena kroz lijevu nadlakticu, izbjegla je metak smrti. Preplašena i krvava poče dozivati i buditi braću i sestre ne znajući da oni spavaju vječnim snom. Nekako ispuza na mala, zadnja vratanca kolibe i iz obližnjeg žbuna ču poznat tih glas kako je doziva da dođe. Žena sa dvoje djece sakrivena u žbunju je zgrabi u naručje. Gorom se prolamao lelek mučenika koji u zapaljenim kolibama gore, zločinac je veselo šenlučio i polako odlazio ostavljajući za sobom zgarišta i miris smrti.

Mještani Jezera, Stabana, Kručice danima su preturali zgarišta tražeći ostatke svojih najmilijih kako bi ih mogli dostojno pokopati.

Ljubinka Osmajić (rođena Tijanić), žena iz čijih sam ruku jeo najljepše maze ikad, i iz čijih sam usta slušao ovo tužno i strašno svjedočenje, još punih 75 godina je nosila ožiljke na ruci i rane u duši. Svaki put kada bi nalagala vatru u šporetu, sjetila bi se plamena iz Stabanjskih jezera i leleka mučenika koji probada srce. Kao jedina preživjela od djece braće Tijanić, tek je 2.10.2018. godine prestala da se sjeća stravičnog zločina i zlobnog osmijeha smrti. Siguran sam da se, gore, na nebu, sastala sa svojom braćom i sestrama.

Tog proljeća, 1943. godine, u selima Župe pivske ubijeno je 1.260 civila, od toga 549 djece i omladine do 20 godina. Možda će i dalje ljudi u Crnoj Gori vrlo malo znati o ovom stravičnom događaju, možda će se o ovom zločinu i dalje ćutati, možda neka ulica nikad neće dobiti naziv po ovim mučenicima... Jedno je sigurno, dokle god postoje Piva i Pivljani, pamtiće i prenosiće, čuvaće sjećanje na svoje mučenike. Da se ne zaboravi!

---