-Piše: Milisav S. Popović

Gurnuo je vrata za sobom. Ništa se nije mrdalo. Kroz dugački hodnik otegao se zaostali smrad lovačkih pasa. I dalje ih pušta u kuću.
Krenu put kuhinje, pa se u sebi osmijehnu „ne bi taj nikad bio tamo”... Ispe se stepenicama do one grdne, velike prostorije. One sa koje su svi njegovi đedovi osorno posmatrali okolinu... pa i tata. Jer, terasa na njoj je oduvijek izgledala kao čeljust tigrove jazbine. A tajo je bio zvijer najveća. Niko ne bi znao šta da čini kad ga tamo ugleda... osim da se brže-bolje okrene i pobjegne.
O kako je mrzio ovaj dom... i svu tu legendu o značaju njegova prezimena.
U pola misli nabasa na oca. Ne zna se ko se više iznenadi. Ali moć i srdžba brzo povratiše stari sjaj roditeljskom oku.

– Sine – da li je ikad ova riječ zvučala ledenije.
– Tata – jedva izađe.
– Mora da su ti javili... – počeša se po dlakavoj podlaktici –... pa si došao da se pozdraviš.

– Niko mi nije javio... sanjao sam te.
Isceri se, pa s češanjem produži preko stomaka. Kad to obavi, nastavi da čisti staru pušku... nekolike su već pažljivo bile posložene pored divana... uglačane do sijanja.
– To ti je od majke... i ona je znala tako... da sanja.
Na njen pomen htjede da skoči i da ga udavi. Samo stegnu kosti u vilicama i smjesti se na fotelju naspram starog međeda. Dobro ga pogleda. Ogroman bješe, i strašan... ništa nije ukazivalo da umire. I bolest se od njega ustručavala.

– Uzimaš li terapiju?
Pogleda ga, potpuno prijeteći, te coknu.
Potom tišina. Nabrekla i krezava.
Dopusti mu da on bude taj što će da nastavi... šta god da je imao da ispostavi. A znao je da neće biti da valja. Znao je da će po ožiljcima da gazi.
– Vidi se da nisi srećan, sine... i da ništa nisi postigao... Koliko ima? Petnaest? Šesnaest godina od kada si utek’o?
Petnaest od kada sam se spasio... ali nije izgovorio.
– Jak si... – frknu od nekog kiselog ponosa –... To ti je od mene. Da nisi takav, sigurno bi crka’ tamo đe si bio i šta god da si radio. Ali ćeš zavazda biti moja sramota. Nisi kao braća... ni blizu ka’ ti sestra... Isti si majka. Pi.da.
Skoči.
Za njim i on.
Puška se skotrlja na pod. Mast se proli u krivuljama.
Otac prvi manu – spreman da mu šakom lobanju raznese.
Uhvati je u zamahu. Stegnu silu u trenutku.
Postao je jak... dovoljno jači. Da je makar bio takav kad je bio manji.
– Udri! – srdžba u njegovim očima uze da vri. Ovaj se ne predaje. Kakva Sotona.
A želio je. Ta ga je strast dugo hranila... Nekad. Ali, prestao je da srče žuč sa njena korita.
Umjesto udarca, primače se... i dalje stežući desni mu malj. Pogleda ga u bijesne oči... prođe svojim cik do uzglavlja. I zagrli ga.
Dvije grdosije, okamenjene u neobičnom stavu... ni skulptor ne bi znao da ih razluči i u kamen prenese. Takvi kipovi samo u mesu mogu da se izliju...
Obraz uz obraz. Dva slična lica. Ni po čemu ista.
Sad red bi na njega, na sina... I krenu da mu priča.
Šapat svih istina...
– Da ti kažem nešto, tata... da ti kažem šta si uradio. Oba moja divna brata... uradili su sve kako si želio. Dva ljekara. Dvije familije. Toliko unučadi. I tuku svoje žene... baš kao što bi i ti. A znaš li da jedan liježe sa muškarcima? Traži starije... da ga miluju. Traži ono što nije dobio od oca – stegnu mu šaku jače – Drugi potkrada svoje pacijente... bolesne. Uzima one injekcije. Razvaljuje se od morfijuma. A seka... ona je zbilja princeza. Da li ti je rekla da je dva puta ugrizla sina, i da loče kao ti, iz sretnih dana – osjeti kako se kičma zvijeri prelomi, ali nastavi – I svi će oni doći, kad budeš umro. Da onaj zadnji tren budu uz tebe. Jer moraju... kao što su sve do sada morali. Ali, tajo... niko te od njih ne voli.
Pusti ga, ali se ne odmače.
– A ja, tajo... iako ne moram, iako nemam razloga – volim te, i to je moja kazna – pogled u pogled, bez treptaja – U pravu si... nisam srećan. Nisam još. Ali najbitnije, nisam nesrećan. A da tome podučiš, tu si nenadmašan.
I lanac prokletstva stade.
Kao da je mogao da čuje krike đedova iz očeve utrobe.
Njegove usne krenuše nešto... da neko slovo izgovore... ali, ostadoše gole. Prozeble.
– Čuvaj to što imaš da kažeš za majku... kad je sretneš, ovih dana.
Povrati se.
– Ako uopšte na nebo odeš.
(Autor je književnik)

---